Dodika ne treba otpisivati i potcjenjivati prije vremena

Internacionalna zajednica je indiferentna na stalno povećanje rizika od izbijanja konflikta na Balkanu, posebno u BiH. Ako eventualno i izbije kriza, rješavat će je kao što rješavaju agresiju Rusije i rat u Ukrajini – opet uz ucjene, prijetnje i na štetu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Kada je u pitanju građanin Dodik i njegovi sljedeći potezi, dosta je nagađanja i spekulacija. Referendumi koje najavljuje neće biti adekvatan odgovor u ovom trenutku.

Dodik će morati otići korak dalje ako misli da se spasi zatvora i sačuva svoju imovinu, jer političku karijeru više ne može spašavati. Dodik je oduvijek svoju politiku gradio na prijetnji otcjepljenjem od države Bosne i Hercegovine, svjesno plešući po ivici noža.

Svjestan je da je pravno secesija neizvodiva, ali politički teatar koji se oko toga uvijek pravio s razlogom išao mu je direktno u korist. Tako je bilo sve dok pravna država nije stavila tačku na njegovo ponašanje, što je – da je Tužilaštvo bilo nezavisno – trebalo doći prije desetak godina.

Sada, suočen s pravnim posljedicama svoje politike, Dodik ponovo prijeti i time želi naelektrisati situaciju u Bosni i Hercegovini. Računa na to da je situacija u Srbiji već dovedena do usijanja i da je budućnost njegovog kompanjona u atacima na državu Bosnu i Hercegovinu, Aleksandra Vučića, neizvjesna.

Stoga se obojica ponašaju po devizi “što gore – to bolje”, nastojeći međunarodni faktor privoljeti na tajnu diplomatiju, koja je već sasvim sigurno uključena u dešavanja. Blef ovaj put Dodiku neće povećati cijenu.

Zagreb se u ovoj situaciji zvanično, a i povijesno-tradicionalno, po pravilu ograđuje od srpskih imperijalnih projekata u Bosni kada oni dođu u fazu stvarne realizacije bez međunarodne potpore. Tako je bilo i tokom agresije VRS-a u BiH 1992–1995.

Kada je Tuđman shvatio da Bošnjaci neće biti poklani, jer je taj masakr predugo trajao na malim ekranima za zapadni ukus, on je oprao ruke od UZP-a u zapadnoj Hercegovini i njegove nosioce u kasnijem razvoju događaja proglasio kriminalcima i pohapsio. Sve osim Dragana Čovića, koji i dalje stoji iza Dodika i neće raditi za očuvanje suvereniteta države Bosne i Hercegovine, jer mu se u političkim pregovorima ne daje doživotna fotelja člana Predsjedništva BiH.

Nakon Tuđmana, novi Brozov sindrom u Hrvata zapadne Hercegovine u vidu Dragana Čovića politički je postavljen tako da se HRHB mora dobiti u miru, kad već nije u ratu. Zagreb daje svoju podršku ovoj opciji, za sada u rukavicama diplomatskih aktivnosti na nivou NATO-a i EU, gdje se Bošnjaci generalno proglašavaju radikalima, a njihova volja za ulaskom u EU i NATO prikazuje se lažnom i vještačkom.

Građanska država i društvo u Bosni i Hercegovini od strane Zagreba proglašavaju se krinkom za uspostavu bošnjačkog kalifata u srcu Evrope, što se pored radikalizma pravda i kroz bošnjački biološki oportunizam. Istovjetnu priču u svojim kontaktima s EU ima i Beograd, uz opasku da, ukoliko bude trebalo, Srbija će intervenisati u BiH jer je to navodno dužna po Dejtonskom mirovnom sporazumu – što nije tačno.

Srbija na bošnjačka nastojanja da zadrže suverenitet države Bosne i Hercegovine ima konkretan cilj i neće se libiti da upotrijebi sva raspoloživa sredstva, pa i silu, da odvoji entitet RS od BiH. Upravo taj argument Dodik obilato koristi godinama za svoje prijetnje, koje nikako ne smiju biti shvaćene olako.

Ono što je drugačije u odnosu na protekli period jeste činjenica da Dodik sada mora da kod svog blefiranja izvrši podizanje uloga u situaciji kada posjeduje relativno slabe karte. On time stvara suprotno mišljenje o svom položaju, ali sada to mišljenje mora i dokazati, pa se referendumima krije iza naroda.

Kalkulacije i politički i diplomatski pregovori ga sasvim sigurno neće zadržati na poziciji predsjednika RS-a. Naprotiv.

Internacionalna zajednica, uz izuzetak Rusije, jednoglasna je da on mora otići sa svih političkih i izvršnih funkcija u BiH. Dodik je velike nade polagao u Amerikance i predsjednika Trumpa, možda ne bez razloga.

Međutim, EU je, s izuzetkom Mađarske, jednoglasna u osudi Dodika i njegovog kvislinškog odnosa prema Putinu. Treba napomenuti da saradnja Dodika i Vučića s državom Izrael raste i da je cijena utjecaja Izraela kupljena kroz kupovinu oružja iz Srbije od tamošnje namjenske industrije, po cijeni od 1,64 milijarde dolara.

Dodikovo lobiranje za sada nije dalo rezultate, što ne znači da će u budućnosti izostati. Region, a posebno Hrvatska i Srbija, imaju isti diskriminatorni pogled na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, a da im se pruži prilika i zeleno svjetlo od strane najvećih sila, oni bi – kao i Izrael – od prostora Bosne i Hercegovine na kojima žive Bošnjaci napravili stanje gore nego što je sada u Gazi.

Ta intencija ogleda se u diskriminatornom ponašanju kako općinskih struktura u Federaciji BiH, gdje većinu čine Hrvati, tako i u generalnom ponašanju i politici i administraciji u manjem bh. entitetu. Slučajevi mezarja u Stocu i murala ratnim zločincima u Banjoj Luci dovoljno govore u prilog ovoj tvrdnji.

Dodik je u nemogućoj misiji – kako balansirati političko blefiranje s realnom prijetnjom i ostati u politici uprkos sudskim presudama. Jedini način ovaj put je izazivanje haosa, kojem je Dodik sklon, jer je njegovo strano profesionalno osiguranje na državu potezalo napunjeno vatreno oružje.

Dodika ne treba ni otpisivati ni potcjenjivati prije vremena. On je sposoban da cijeli region gurne u konflikt.