Profesor Charles A. Kupchan: Trump je predsjednik za 19. stoljeće, uvođenje embarga na oružje BiH je bila greška

Profesor na Univerzitetu u Georgetownu Charles A. Kupchan koji je učesnik Sarajevo Security Conference, koja je otvorena jučer, govorio je za Klix.ba o političkim prilikama u SAD-u, politikama Trumpove administracije ali i politici SAD-a prema Bosni i Hercegovini.

Tokom Vašeg govora na panelu opisali ste Donalda Trumpa kao američkog predsjednika iz 19. stoljeća koji je imenovan 21. stoljeću. Šta ste konkretno pod tim mislili i kakav to miks doktrina i politika Trump provodi, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu?

“Mnogi Amerikanci, kao i ljudi izvan SAD-a, vide Trumpa kao nekoga ko se odvojio od tradicija američke vanjske politike na način koji je nov i neviđen, ali u mnogim aspektima nije zapravo nov niti neviđen. On se na neki način vraća ranijoj eri, o kojoj većina ljudi danas ne zna jer su rođeni nakon Drugog svjetskog rata i poznaju samo liberalni internacionalizam i snažnu američku ulogu u svijetu, posvećenu širenju demokracije, otvorenim tržištima i savezništvima.

Prije Drugog svjetskog rata, američka vanjska politika bila je izolacionistička, unilateralistička, antiimigrantska i protekcionistička, a to je Trump. On u mnogim aspektima obnavlja ovaj raniji stil politike koji je bio nadvladan liberalnim internacionalizmom, ali nikada potpuno nestao, posebno u svom “Heartlandu”, gdje je Trump imao svoju bazu.

Kada sam rekao da je 19. stoljeće u 21. stoljeću, mislio sam da se ne može vratiti u svijet koji više ne postoji. U 19. stoljeću SAD su se mogle odvojiti od ravnoteže snaga u Europi i Aziji i fokusirati samo na Zapadnu hemisferu.

Danas, zbog interneta, globalne trgovine, pandemija i nuklearnog oružja, SAD ne može jednostavno izolirati sebe i tu leži kontinuirana dilema s kojom se Trump suočava. Globalizacija nije funkcionirala za mnoge Amerikance, posebno zbog velikih imigracija, što je izazvalo reakciju protiv globalizacije i imigracije.

To je u neku ruku pokušaj da se SAD odvoji od svijeta, što danas više nije realno”, rekao je Kupchan.

Trumpova administracija značajno je promijenila smjer američke politike na domaćem ali i vanjskom planu. Koliko su realna obećanja o reindustrijalizaciji SAD-a i u kojoj mjeri je američka industrija premještena iz SAD-a u Aziju?

“Ako se reindustrijalizacija definira kao vraćanje strateški važnih industrija poput proizvodnje poluproizvoda, električnih vozila i čelika, dio toga je realan i već se događa. Neke kompanije se vraćaju u SAD djelimično zbog Trumpovih tarifa.

Međutim, ako se misli na povratak američkih radnika na proizvodne linije, to se neće dogoditi. Trump u svom umu zamišlja povratak u 1950-te, kada je SAD bio vodeća industrijska sila, s tvornicama i radnicima na proizvodnim linijama.

Ali ti su dani prošli i Trump u tom smislu vara svoju biračku bazu jer obećava povratak poslova koji se više neće ostvariti. Glavni nestanka smanjenja srednje klase nije samo relociranje industrije, već i tehnologija.

Mnogi poslovi koje su ljudi nekada obavljali sada obavljaju strojevi, pa tarife same po sebi ne rješavaju problem”, rekao je Kupchan.

Čitajući američke medije iz evropske pozicije, stiče se dojam da je američko društvo nikad podijeljenije i polariziranije. Koliko su realna predviđanja o potencijalno širim građanskim nemirima i kako je atentat na Charlieja Kirka utjecao na tu dinamiku?

“Da, Sjedinjene Države su danas duboko polarizovane. Postoji osećaj ljutnje među glasačima sa obje strane političkog spektra i to se jasno osjeća.

Hoće li biti više političkog nasilja? Hoće, jer iako je atentat na Charlieja Kirka bio najnoviji incident, bilo je i drugih napada, uključujući napade na političare u Minesoti, paljenje kuće guvernera Pensilvanije, pucnjave u imigracionim centrima i pucnjave u Centru za kontrolu i prevenciju bolesti.

Dakle, postoji novi nivo političkog nasilja u SAD-u. Postoji rizik da to preraste u građanski rat, ali se nadam da neće i ne očekujem da hoće.

Kada je Charlie Kirk ubijen, pomislio sam šta će se dogoditi sutra i hoće li pristalice Trumpa krenuti u osvetu? Srećom, to se nije dogodilo.

Najverovatnije će biti sporadičnih incidenata nasilja, ali ne i široko rasprostranjenog. Najbolje rešenje bi bilo da pronađemo svoju budućnost rada u digitalnom dobu, da obučimo radnike za poslove budućnosti, da obezbijedimo besplatne fakultete i bolji obrazovni sistem, kako bi Amerikanci imali alate potrebne da dobijanje poslova.

Na taj način možemo zamisliti ponovno jačanje srednje klase i obnavljanje političkog centra. Ovaj trenutak podsjeća me na kasno 19. stoljeće kada smo prelazili iz agrarnog u industrijsko društvo, što je izazvalo velike poremećaje, uključujući dva svjetska rata, ali smo se na kraju snašli.

Usvojili smo politiku i socioekonomske strukture industrijske ere. Sada smo, po mom mišljenju, u ranoj fazi nove, digitalne ere i doživljavamo slične socioekonomske poremećaje.

Ne znamo tačno kako da se nosimo s njima, ali ćemo pronaći rješenje to će jednostavno zahtijevati nekoliko generacija”, zaključio je Kupchan.

Kako biste opisali Trumpovu politiku i nedavni angažman u Venecueli i Latinskoj Americi, te njen utjecaj na širu strategiju SAD-a u toj regiji?

“Na neki način, imigrantska politika je postala zaštitni znak Trumpove administracije jer je stalno u centru pažnje i svaki dan je na naslovnicama zbog novih racija i deportacija u nepoznate destinacije.

To je šokantno jer se razdvajaju porodice, a ljudi koji su decenijama živjeli u SAD-u bivaju izbačeni iz zemlje. Upravo to privlači najviše pažnje javnosti.

Ovo je ujedno i jedna od najuspješnijih Trumpovih politika, jer su mnogi Amerikanci, uključujući i Demokrate, postali nelagodni zbog praktično nekontrolisane imigracije, a s obzirom na to da je stotine hiljada ljudi dolazilo u zemlju i pojavilo se na ulicama gradova širom države.

Čak su i demokratski gradonačelnici u New Yorku, Chicagu, Denveru i drugim mjestima govorili da je situacija neodrživa. Trump je uspio efikasno zatvoriti južnu granicu, a politike prema Latinskoj Americi imaju za cilj da to i ostane tako, sprječavajući nove talase imigranata da dolaze s juga.

Saradnja s Meksikom i drugim zemljama porijekla ilegalnih imigranata bila je dobra, jer mnogi imigranti više ne stižu do granice. Ovo je veliki dio njegove politike.

Nedavno je donio i odluku da militarizira politiku protiv droge, što smatram vrlo zabrinjavajućim. Ne postoji pravna osnova za uništavanje broda u Karibima samo zato što se sumnja da na njemu ima droge.

Prethodna politika dozvoljavala je Obalnoj straži da zaustavi brod, pretraži ga, uhapsi ljude i kroz legalan proces sprovede zakon. Ovo što sada radimo moglo bi se smatrati van-sudskim ubistvom i predstavlja veoma opasan presedan jer krši međunarodno pravo o upotrebi sile.

Kada SAD ovako postupa, druge zemlje bi mogle reći da i one mogu ubijati ljude i uništavati brodove po svojoj volji. Sve ovo je opasno, ali ujedno i dosljedno Trumpovoj spremnosti da ne samo testira granice predsjedničke moći, već i da ih pređe”, dodao je Kupchan.

Sjedinjene Američke Države imale su veliki, gotovo nemjerljiv utjecaj u ovom regionu. Gledajući proteklih 30 godina od raspada Jugoslavije do danas, koje biste poteze SAD-a označili kao najbolje, a koje kao najgore poteza u regionu?

“Mislim da je najbolji trenutak, u mnogim aspektima bila odluka da se počne koristiti vojna sila i to počevši od Bosne, a zatim i na Kosovu, kako bi se zaustavilo krvoproliće dok se Jugoslavija raspadala.

Zaista mislim da nije došlo do intervencije, da bi bilo mnogo više smrti i razaranja. S jedne strane, mislim da je NATO predugo čekao, a i Clinton je predugo odgađao uključivanje.

Međutim, nakon te intervencije dobili smo situaciju u kojoj nije izbila još jedna velika ratna operacija. Bilo je nestabilnosti, ali nismo zaista vidjeli ponovni početak sukoba punog intenziteta i mislim da je to bilo važno ne samo iz humanitarnih razloga, nego i iz geopolitičkih razloga, jer je Hladni rat završavao.

Da Evropa tada nije bila sposobna zaustaviti ono što se događalo, to bi bio vrlo značajan udarac procesu evropske integracije. Također, mogli smo svjedočiti širem balkanskom ratu.

Da je Kosovo eksplodiralo i da su milioni kosovskih Albanaca krenuli u Makedoniju, Makedonija bi mogla eksplodirati, zatim bi se uključila Bugarska, kao domino efekat, pa Albanija, jer bi njihovi etnički sunarodnici u Makedoniji bili ugroženi i tako dalje”, rekao je Kupchan

Prema riječima profesora Kupchana politika nametanja embarga na uvoz oružja bila je pogrešna i loš pristup prema kojem bi manje oružja značilo i manje nasilja.

“Mislim da je embargo na oružje bila greška. Vidjeli smo nešto slično i 1930-ih kada su SAD praktikovale strogu neutralnost, a kao posljedica toga nisu osigurale demokratskim snagama pod napadom oružje potrebno za odbranu.

To je bila svojevrsna repriza. U ranim 1990-ima Clintonova administracija se osjećala moralno obaveznom da se više uključi, ali se bojala intervencije, bojala se da neće biti uvučena u rat, a Pentagon je govorio: “Balkanci, oni uvijek vode ratove, imaju planine, to je teško područje.“

Kasnije je pritisak rastao, posebno nakon određenih događaja i mislim da je to bila uspješna upotreba vojne sile”, dodao je Kupchan.

On ističe da je Dejtonski sporazum potrebno revidirati jer ovakav kakav je, samo dodatno produbljuje disfunkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države.

“Glavna kritika je nedostatak angažmana da se posao završi. Završiti posao znači riješiti preostale nestabilnosti.

Lično mislim da je Dejtonski sporazum potrebno revidirati. Zemlja ima politički sistem koji je disfunkcionalan, a politički patronat i dalje funkcioniše duž etničkih linija.

Taj problem se mora riješiti. Ja sam osoba koja misli da znamo kako će ova priča završiti. Ona će završiti potpunom integracijom svih zemalja Balkanskog poluostrva u Evropu.

Međutim, kada i kako ćemo doći do tog cilja, ostaje da se vidi”, zaključio je Kupchan.

Charles A. Kupchan je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Georgetown i viši saradnik u Savjetu za vanjske odnose (CFR). Tokom administracije predsjednika Baracka Obame, od 2014. do 2017. godine, obavljao je funkciju posebnog savjetnika predsjednika i višeg direktora za evropske poslove u Nacionalnom savjetu za sigurnost.

Prije toga, bio je direktor za evropske poslove u prvom mandatu predsjednika Billa Clintona, a prije toga radio je u američkom State Departmentu na odjelu za planiranje politike.