Emir Hadžihafizbegović: ‘Ne bojim se novog rata

Emir Hadžihafizbegović jedan je od najistaknutijih glumaca i kulturnih djelatnika Bosne i Hercegovine, čiji je umjetnički put obilježen kazalištem, filmom i televizijom. Njegova bogata karijera obuhvaća ratne godine, obrazovanje mladih glumaca te brojne nagrađivane uloge koje su oblikovale regionalnu umjetničku scenu.

Ja sam tu monodramu dugo pripremao, i ona je zapravo bila završena prije nekih četiri ili pet godina. Međutim, nisam je tada izvodio.

U međuvremenu se situacija, i unutar Bosne i Hercegovine i u cijelom okruženju, do te mjere poklopila s tekstom koji sam napisao, da je danas monodrama aktualnija nego kad sam je stvarao. To je priča o profesoru matematike koji ostaje bez posla na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.

Svijet se danas nalazi na raskršću. Kojim će putem krenuti?

Ta monodrama nastala je iz moje frustracije i nemoći da snagom argumenata polemiziram s ljudima. U njoj postoji jedna rečenica u kojoj kažem: “Ako u jednom društvu argument, kao sredstvo komuniciranja, pogine i postane beznačajan, to društvo tone u besmisao.”

Upravo ta vrsta mog osobnog krika prisutna je u monodrami. Govorim o trijumfu neznanja, trijumfu prosječnosti i trijumfu, kako bih rekao, ljudi bez diploma – ljudi koji ne znaju raditi svoj posao.

Monodrama “Sve je do nas” dobila je taj naziv upravo zato što vjerujem da imamo mogućnost kontrolirati vlastite živote. Ispred nas je naprava koja se zove mobitel, ona je naglo ušla u naše živote i promijenila mentalnu matricu.

Vi, kad nešto kupujete, ne znam, kad kupite peglu, dobijete uputu za upotrebu. Kad kupite mikrovalnu pećnicu, dobijete uputu za upotrebu.

U jednom dijelu predstave govorite o “zombijima” i “paralelnom sotonskom svijetu” koji nam se nameće. Mislite li da umjetnost danas još uvijek ima snagu probuditi ljude iz tog virtualnog sna?

Netko je automehaničar, netko frizer, netko recepcioner… ali svi mi imamo dovoljno vremena da svoje živote organiziramo tako da stvorimo svoj mali mikrokozmos, u kojem ćemo biti zaštićeni od “zombija”, od tog Matrixa, od tog paralelnog, gotovo sotonskog svijeta koji nam se nameće.

Ne, ja sam sa strahom završio još davno, prestao je i počelo je samopouzdanje. Sa strahom sam, kako bih rekao, dobio bitku još u razdoblju od 1992. do 1996., jer su situacije kroz koje sam prolazio tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu bile zaista eksplicitno teške i traumatične.

Ali bojim se primitivizma. Ta količina primitivizma kojom smo okruženi je vrlo alarmantna, posebno na društvenim mrežama i raznim aplikacijama.

Film “Lijepa večer, lijep dan” režirala je Ivona Juka, a producirala njena sestra Anita Juka. Za mene je to, iako sam “stari vuk”, bilo jedno novo iskustvo.

Radi se o jednoj potrebnoj dramskoj strukturi i psihološkom trileru koji prati vremensku elipsu od 1941. do 1955. godine. Priča prati dolazak NDH i završava na Golom otoku.

Vratili smo se iz Varšave i sada se čeka hrvatska premijera filma. Kada će se to dogoditi, pitanje je za producente, a ne za mene kao jednog od nositelja glavnih uloga.

Svi čekamo da vidimo kako će domaća publika reagirati na film, jer je najodgovornije stati pred publiku koja zna prepoznati dobar film i koja ima senzibilitet za kvalitetnu kinematografiju. Hrvatska ima nekoliko značajnih filmskih festivala, i drago mi je što sam dio ovog projekta, pogotovo jer me fasciniralo to što film izgleda kao da je koštao 10 milijuna dolara ili eura.

Trenutačno radim na seriji u Sarajevu pod nazivom Dva svijeta različita. To je serija koja je prije nekih desetak godina imala sjajan uspjeh, a sada radimo njezin remake.

Ne bih otkrivao dramaturški proces teksta, Dubravko ga piše već dugo godina. Ja čekam priliku da nešto napravim s Ninom Violić.

Ja sam specifičan glumac. Odbijao sam glavne uloge, a prihvatio sam uloge koje sam snimao jedan dan.

Ja sam 1986. godine diplomirao, dakle, iduće godine obilježavam četrdeset godina umjetničkog rada. Naravno, s promjenom koju je donio tehnološki prasak, posebno u posljednjih dvadeset godina, promijenila se i estetika u teatru i na filmu.

Ali ja sam fan klasike. Volim Gogolja, Čehova, Arthura Millera, Ranka Marinkovića, Krležu.

Teatri se i danas pune, ali estetika koja se sada nudi nije moj par cipela. Teatar se ne smije posmatrati kroz selektivne pristupe i elitizam.

U teatar su dobrodošli svi, i to me posebno veseli kada je u pitanju moja monodrama koja će uskoro krenuti po Hrvatskoj. Moja publika je vrlo heterogena i polivalentna,dolaze univerzitetski profesori, učenici i studenti, sportaši, automehaničari, vodoinstalateri, frizerke, penzioneri, tinejdžeri,i svi uživaju u predstavi.

Ne vjerujem u teoriju da ti je dom tamo gdje ti je ugodno, nego gdje su tvoji najbliži. Moja obitelj je u Sarajevu: supruga, kćerka, sin i unuk, i upravo tu se najbolje osjećam.

Prvi je stup – Bog. Drugi je stub moja obitelj.

Vrlo važan segment je i moja obitelj. Moja kćerka je mladi filmski producent, sin je diplomata i radi u Ministarstvu vanjskih poslova, a supruga mi je obiteljski psiholog.

Najviše me pokreću ljudi. Ja sam altruist i volim ljude.

Mogući je veliki prasak, ali vjerujem da će se stvari resetirati i da će generacije koje dolaze živjeti u svijetu bez ratova, u svijetu gdje će dobro biti aktivno, a zlo pasivno.

Iz monodrame “Sve je do nas” proizlazi poruka da mi možemo promijeniti svijet ako imamo dovoljno volje, dovoljno empatije jedni prema drugima i ako se vratimo iskonskim ljudskim vrijednostima.

Ali postoji jedna rečenica: patriotizam je nerijetko utočište hulja. I u patriotizmu se znaju kriti vrlo zli ljudi.

Naprotiv, kako starim, sve više volim svoj posao. Kad sam upoznao Roberta De Nira, razgovarali smo, i pitao me koliko mi je godina.

Pa ja mislim da je kultura duboko vezana s politikom, što se vidi u svemu što je napisano u dramskoj strukturi od stare Grčke pa do danas. Politika je ono na čemu inzistira svaka Antigona, svako Shakespeareovo djelo, Macbeth, Othello, Dostojevski.

Ono što je sasvim izvjesno jest da kulturna atrofija traje zbog malog ulaganja politike u kulturu. To su simbolična ulaganja, gotovo nula.

Halida sam upoznao 1981. godine, u sarajevskom kafiću Lisac. To su bile četrdeset četiri godine intenzivnog prijateljstva, četrdeset i četiri godine susreta u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Americi, Skandinaviji, Njemačkoj – po cijeloj Europi.

To je običaj, tradicionalno, da se nakon dženaze pokop, ujutro ili tijekom sutrašnjeg dana, ponovno dođe, pregleda i malo sredi mezar ili grobno mjesto. To je jednostavno dio naše tradicije.

Ja mislim da hoće. To je upravo ona Foltnerova rečenica: “Ne pristajem na kraj čovjeka.”

A sada je taj paralelni sotonski svijet, koji se nekad odvijao kraj nas u tragovima, postao in, dok su naši dobri odgoji gurnuti u off. E, to je ta civilizacijska inverzija o kojoj sam govorio.