Svijet ih je već zaboravio: Nakon rata, raseljeni Palestinci u Gazi preživljavaju novi pakao

U velikim kampovima za raseljene u Gazi, redovi i redovi improviziranih šatora prekrivaju ruševine, prazne parcele i ono što je ostalo od sravnjenih naselja. Kako se oluja Bajron spušta na pojas Gaze, osjećaj straha obuzeo je stanovništvo već iscrpljeno od dvije godine genocidnog rata, s neumornim bombardiranjem, glađu i haosom.

Za 1,5 milion Palestinaca koji žive pod plastičnim folijama i pohabanim ceradama, oluja znači nešto puno više od lošeg vremena. To je još jedna opasnost nagomilana na već postojeću borbu za opstanak.

Meteorolozi su danima upozoravali da bi jaka kiša i snažni vjetrovi mogli pogoditi pojas danas, sutra i tokom vikenda, uz rizik od bujičnih poplava i velike štete od vjetra. Ono što je sigurno jeste da Gaza ovu oluju ne dočekuje sa spremnom infrastrukturom, opremljenim skloništima ili funkcionalnim odvodnim sistemima.

Dočekuje je sa šatorima poduprtim komadima starog metala, stazama koje postaju blatni potoci nakon samo jedne noći kiše i porodicama koje više ništa nemaju čime bi se zaštitile. U kampovima u gradu Gazi, prizori ranjivosti prisutni su na svakom koraku.

Većina šatora napravljena je od humanitarnih cerada, komada plastike izvučene iz ruševina i ćebadi vezanih za reciklirane drvene motke. Mnogi se vidljivo ulegnu u sredini; drugi su toliko slabo postavljeni da podrhtavaju i snažno lepršaju i na najmanji povjetarac.

“Kad vjetar počne, svi držimo motke da šator ne padne”, rekao je Hani Ziara, otac koji se skloništa u zapadnoj Gazi nakon što mu je kuća uništena prije nekoliko mjeseci. Njegov šator je sinoć poplavljen u jakoj kiši, a djeca su morala ostati vani na hladnoći.

Hani se bolno pita šta još može učiniti da zaštiti svoju djecu od kiše i snažnog vjetra. U mnogim kampovima, tlo je već omekšalo od ranijih padavina.

Mokar pijesak i blato lijepe se za obuću, ćebad i lonce dok se ljudi probijaju kroz kamp. Kanali koje dobrovoljci kopaju kako bi preusmjerili vodu često se uruše u roku od nekoliko sati.

Bez ikuda da odu, porodice koje žive u niskim područjima pripremaju se za najgore: da će se voda slijevati direktno u njihove šatore. Zalihe hrane, spremanje čiste vode i osiguranje skloništa osnovni su koraci u pripremama za oluju, ali to je luksuz za raseljene u Gazi.

Većina porodica dobija veoma malo vode, ponekad provodeći dane bez dovoljno za kuhanje ili pranje. Zalihe hrane su jednako ograničene, a iako neredovne podjele pomoći donesu osnovne namirnice poput riže ili konzerviranog pasulja, količine rijetko potraju više od nekoliko dana.

Pripreme za oluju, unaprijed kuhanje, sakupljanje suhih namirnica ili skladištenje goriva, jednostavno su nemoguće. “Nismo mogli spavati sinoć. Naš šator je poplavljen kišnicom.

Sve što smo imali voda je odnijela. Želimo da se pripremimo, ali kako?” upitala je Mervit, majka petero djece raseljena blizu luke Gaza. Dodala je: “Jedva da imamo hrane za večeras.

Ne možemo sačuvati ono što ni nemamo.” Uprkos siromaštvu, solidarnost je postala najjača strategija preživljavanja u Gazi. Komšije, sa onim malo što imaju, pomažu da se učvrste šatori.

Mladići obilaze ruševine i skupljaju metal i drvo koji mogu poslužiti kao privremeni oslonci. Žene organizuju zajedničko kuhanje kako bi se, kad god je moguće, topli obroci dijelili porodicama u potrebi, posebno onima s malom djecom ili starijim članovima.

Ove neformalne mreže postaju još aktivnije što se oluja više približava. Volonteri prolaze od šatora do šatora, pomažući porodicama da podignu ležajeve od tla, zakrpe rupe na krovovima plastičnim folijama i iskopaju drenažne kanale.

Grupe ljudi pokušavaju premjestiti one koji su u posebno izloženim područjima na sigurnija mjesta, dijeleći informacije gdje je manje opasno. Izvan fizičke opasnosti, psihološki teret je dubok.

Nakon mjeseci raseljavanja, gubitaka i oskudice, još jedna kriza, ovaj put ne rat, nego priroda, čini se nepodnošljivom. “Naši šatori su uništeni. Iscrpljeni smo”, rekao je Wissam Naser.

“Nemamo više snage. Svaki dan je novi strah: glad, hladnoća, bolest, sada i oluja.”

Mnogi opisuju osjećaj kao da su zarobljeni između neba i zemlje, izloženi s obje strane i nemoćni da zaštite svoje porodice. Dok se oblaci gomilaju iznad obale Gaze, porodice se pripremaju da podnesu udar.

Neki opterećuju zidove šatora kamenjem i vrećama pijeska. Drugi guraju dječija ćebad u najzauhliji ugao, nadajući se da će krov izdržati. Većina nema plan.

Samo čekaju. Oluja neće biti samo još jedna teška noć za raseljene u Gazi. Biće to dodatni podsjetnik na to koliko je život postao lomljiv, kako opstanak zavisi ne od pripremljenosti, već od izdržljivosti.

Čekaju jer nemaju alternativu. Pripremaju se s onim malo što imaju. Mole se da će ovog puta vjetrovi biti milostivi.