Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt, ima ovlaštenja koja proizlaze iz Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao i takozvanih Bonskih ovlasti, usvojenih 1997. godine. Te ovlasti mu omogućavaju da tumači civilni dio Dejtonskog sporazuma, nameće zakone, mijenja postojeće propise i sankcioniše zvaničnike koji krše Ustav BiH ili odluke Ustavnog suda BiH.U tom kontekstu, obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske, koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, direktno predstavlja nepoštivanje konačne i obavezujuće odluke najvišeg sudskog organa u državi. Pravno gledano, Visoki predstavnik ima mogućnost da reaguje, ali ne po automatizmu.Njegove opcije uključuju nametanje dodatnih zakonskih rješenja ili pojašnjenja u vezi s izvršavanjem odluka Ustavnog suda BiH, smjenu ili sankcionisanje zvaničnika koji svjesno i kontinuirano krše te odluke, te dodatne mjere kojima bi se spriječilo institucionalno obilježavanje neustavnog praznika.Važno je naglasiti da je Schmidt već ranije intervenisao u Krivični zakon BiH, propisujući da je nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH krivično djelo. Time je pravni okvir već postavljen, ali njegova primjena je prepuštena domaćim institucijama – prvenstveno Tužilaštvu BiH.Schmidt je više puta naglašavao da ne želi zamijeniti domaće pravosuđe i da intervencija OHR-a dolazi tek kada institucije sistemski odbijaju da rade svoj posao. U slučaju 9. januara, problem leži upravo u činjenici da Tužilaštvo BiH do sada nije procesuiralo organizatore obilježavanja, iako pravni osnov postoji.Time se stvara institucionalni vakuum u kojem se neustavne odluke ponavljaju bez posljedica. Međutim, pitanje nije pravno nego političko: da li će Schmidt procijeniti da je ignorisanje odluka Ustavnog suda BiH doseglo nivo koji ugrožava ustavni poredak i Dejtonski sporazum.Ukoliko procijeni da domaće institucije trajno odbijaju da djeluju, intervencija visokog predstavnika bila bi u skladu s njegovim mandatom.