Da li je BiH država koja izvozi svoju radnu snagu, a uvozi jeftinu radnu snagu?

Dok se političari takmiče u frazama o „svijetloj budućnosti“, realnost u Bosni i Hercegovini izgleda sve sumornije. Mladi odlaze – masovno, tiho i bez velike buke.

Odlaze jer ne vide perspektivu, jer ne žele život sveden na čekanje, jer ne žele da im sudbina zavisi od stranačke knjižice ili rodbinskih veza. Odlaze jer hoće normalnost, a ne puko preživljavanje.

Istovremeno, država i poslodavci sve češće rješenje za manjak radnika vide u – uvozu radne snage. Filipini, Bangladeš, Indija, Nepal… ljudi koji dolaze hiljadama kilometara daleko da bi radili poslove koje naši građani više neće ili ne mogu da prihvate za ponuđene plate. Umjesto da se zapitamo zašto su naši ljudi otišli i kako da ih zadržimo ili vratimo, mi smo odlučili da problem „zakrpimo“ jeftinijom radnom snagom.

Danas je dovoljno prošetati gradom da se vidi promjena. U kafićima i restoranima sve češće rade stranci, u kuhinjama, za šankom, kao konobari. U marketima redaju robu na police, u pekarama prodaju hljeb, na gradilištima nose cigle. Nije problem u tim ljudima – oni nisu krivi što su došli. Oni traže šansu za bolji život, baš kao što su naši tražili u Njemačkoj, Austriji ili Sloveniji. Problem je u sistemu koji je dozvolio da vlastite građane potjera, a onda hladno uvozi druge.

Umjesto ozbiljnih reformi, povećanja plata, rješavanja stambenih pitanja, sigurnosti na poslu i poštenih prilika – dobijamo administrativne kvote za uvoz radnika. Kao da su ljudi roba, a ne društvo koje se raspada

Posebno je porazno što se o odlasku mladih priča godinama, a konkretnih rješenja nema. Strategije se pišu, konferencije se održavaju, okrugli stolovi se vrte u krug, dok se autobusi i avioni pune mladima koji odlaze „privremeno“, a onda se više ne vraćaju. U međuvremenu, sela ostaju pusta, gradovi stare, a škole se zatvaraju jer nema djece.

I dok se broj stanovnika smanjuje, političke elite ostaju iste. Njima sistem savršeno funkcioniše. Njih ne pogađa ni odlazak mladih, ni uvoz radne snage, ni prazni budžeti, ni skupa hrana. Njihova djeca već imaju pasoše, adrese u inostranstvu i rezervne planove. Za obične ljude – snalazite se kako znate.

Uvoz radnika iz Azije možda trenutno popunjava rupe na tržištu rada, ali dugoročno ne rješava nijedan ključni problem. Ne gradi lojalnost državi, ne jača društvenu koheziju, ne zaustavlja demografski slom. Samo odgađa suočavanje s istinom: Bosna i Hercegovina gubi vlastiti narod, a s njim i budućnost.