Hazim Ušanović Baja već 55 godina stremi ka visinama: Osvojio brojne vrhove Evrope, ne odustaje ni nakon operacije srca

Prošlo je 55 godina otkako je Hazim Ušanović Baja, tada kao 16-godišnji dječak, krenuo na svoj prvi planinarski uspon. Od tada je osvojio brojne planinske vrhove, od Maglića, Velebita, Prokletija, do Alpi, Pece, Olimpa, Musale u Bugarskoj na 2.925 metara nadmorske visine. Ne predaje se ni danas, kao 71-godišnjak, iako su koraci teži, a snage je manje.

Ne predajem se

– Čitav život ja hodam. Evo i sad, sa sedam operacija; operisao srce, dva moždana. Iako imam rak na prostati, ne predajem se, hodam i dalje. Dok sam živ hodat ću. Mnogi mi kažu ‘ne možeš ti’, a pređem bolje od njih – kaže Ušanović.

Jezerski vrh u Albaniji. Ustupljena fotografija

Najiskusniji planinar iz Goražda i okoline odrastao je u porodici sa šestero djece u kojoj je samo Hazimov otac radio. Kopao je kanale i radio druge poslove kako bi se mogao školovati, ali i kupiti ponešto od skupe planinarske opreme.

– Niko nije imao profesionalnu opremu, ali tada je vojska bila jaka i otpisivala je. Odemo u Priboj, kupiš šatorskih krila, pantalona, cipela. Imam cipele 46 godina stare i eno ih još stoje, neka ih – kaže Hazim.

Stari grad na Samoboru iznad Goražda prvi je pohod u kojem je učestvovao.

S pohoda u Albaniji. Ustupljena fotografija

– Postavili smo šator gore, spavali. Bilo je strašno, jer je oko nas bilo puno zmija. Od tada, da ne nabrajam – obišao sam sve vrhove Evrope. Na Triglavu i Prokletijama sam bio po šest puta, Korabu triput, na Durmitoru više od 50 puta, a Maglić sam brojao do 300. pohoda – sjeća se stari planinar.

Za planinarstvo kaže da je to sport koji čovjeka spaja s prirodom, održava u kondiciji i donosi priliku za nova prijateljstva. Tokom decenija stekao je brojne prijatelje širom Balkana, ali kaže da planina zna biti i okrutna, prehladna i opasna.

Ispod snijega

– Maglić je moja ljubav, ali ima i tužnih sjećanja. Prvog sam mrtvog čovjeka iznio 17. marta ’79. godine, Karišik Branka. Nas trojica, Jakub Hubjer, Mića Čarapić i ja, popeli smo se iz Mratinja, po noći, bez užadi uz stijene. Našli smo ga tek u 11 sati ispod 3,5 metra snijega – kaže Ušanović.

Ušanović na Maršu mira. Ustupljena fotografija

Često je dio „Marša mira“ Nezuk – Potočari. U opkoljenom Goraždu ubijen je Hazimov sin, pa razumije bol porodica žrtava genocida u Srebrenici. Danas ga održava boravak u vikendici u rodnom selu kod Goražda i nastojanje da stalno bude u pokretu. Sporije nego ranije, ali dok je živ – hodat će.

Pješice do Titovog groba

S posebnim emocijama pamti period bivše Jugoslavije kada je, kako kaže, na bilo kojoj planini mogao postaviti šator i rahat zaspati. Sjeća se Titove smrti 1980. godine i šestodnevnog pohoda ka Beogradu.

Uspomena s Triglava. Ustupljena fotografija

– Nas 42 iz Goražda među prvima smo pošli pješice s Ozrena, gdje je Tito ranjen, na Titov grob u Beograd. Samo osmero nas je izdržalo do kraja. Za šest dana smo uspjeli prevaliti taj put. Prvu noć smo spavali u Ustikolini, drugu u Višegradu, pa na Tari, u Valjevu, Obrenovac pa Beograd. Sjećam se svega kao sad – sjeća se Hazim.

Vrh Maglića. Ustupljena fotografija

avaz