Pjer Pahlavi, pripadnik loze iranskog šaha, za “Avaz”: SAD ne stoje na ivici totalnog rata s Iranom

Sastanak najviših američkih i izraelskih vojnih lidera u Pentagonu o kojem je izvijestio „Reuters“ 1. februara samo je dolio ulje na vatru straha od novog američkog napada na Iran, kojim predsjednik SAD Donald Tramp (Trump) već sedmicama prijeti.

Pjer Pahlavi (Pierre), redovni profesor Koledža kanadskih snaga iz Toronta i zamjenik direktora Odbrambenih studija, rođen je u Teheranu, a otac mu je usvojeni sin princa Ali Reze Pahlavija, mlađeg brata posljednjeg iranskog šaha. 

Regionalni požar

U intervjuu za „Dnevni avaz“ tvrdi da ne očekuje da SAD krene u totalni rat protiv Irana, ali navodi da bi čak i ograničena američka vojna akcija zapalila oganj na Bliskom istoku. 

– Razmještanje čitave američke udarne grupe nosača aviona u regiju nije simboličan potez i ne može se odbaciti kao puka demonstacija sile. No, vjerovatnoća veće američke vojne intervencije, naročito one koja bi uključivala kopnene snage, ostaje mala – kaže Pahlavi za „Avaz“. 

Kakva je uloga Izraela u svemu tome, da li bi direktno učestvovao u napadu na Iran?

– Netanjahu (Netanyahu) ne skriva uvjerenje da Iran predstavlja egzistencijalnu prijetnju koja mora biti uklonjena. Osim otvorenih vojnih operacija, Izrael je godinama u „ratu u sjeni“ protiv iranskih saveznika, obavještajnih mreža i logističkih tokova na Bliskom istoku.

U takvom kontekstu ne bi bilo iznenađujuće da izraelske snage budu direktno uključene, otvoreno ili prikriveno, u eventualne vojne akcije protiv Irana. Američka operacija gotovo sigurno bi se oslanjala na izraelske obavještajne podatke, operativnu koordinaciju, a moguće i na direktno učešće. 

Kako bi Iran mogao odgovoriti na američki napad i koliko su vjerodostojne njegove prijetnje odmazdom?

– Iranski odgovor gotovo sigurno bi se temeljio na dugogodišnjoj doktrini asimetričnog i hibridnog ratovanja. Iako iranski zvaničnici često koriste retoriku „totalnog rata“, veliki dio te retorike ima psihološku i odvraćajuću funkciju. Ipak, ne treba je zanemariti.

Tzv. iranska doktrina „mozaik-odbrane“ osmišljena je upravo kako bi nadomjestila vojnu inferiornost korištenjem raznovrsnih hibridnih kapaciteta. Oni uključuju upotrebu regionalnih, posebno iračkih, saveznika i paravojnih snaga, precizne rakete i bespilotne letjelice, ometanje pomorskog saobraćaja, sajber-operacije i informacijski rat. Čak i protiv vojno nadmoćnog protivnika, ovakav pristup omogućava Iranu da nanese troškove, apsorbuje dio udara, kontroliše eskalaciju i sam bira vrijeme i domenu odmazde.

Na koji način?

– U praksi, Iran bi mogao aktivirati saveznike protiv američkih i izraelskih interesa, pojačati sajber-napade na kritičnu infrastrukturu ili zaprijetiti pomorskom saobraćaju kroz Hormuški moreuz — polugu koja je sama po sebi dovoljna da izazove globalne ekonomske potrese. U krajnjem scenariju, ako bi režim procijenio da se suočava s egzistencijalnom prijetnjom (što postaje sve vjerovatnije), iransko rukovodstvo i Revolucionarna garda mogli bi zaključiti da nemaju mnogo toga za izgubiti, te posegnuti za najdestabilizirajućim sredstvima koja im stoje na raspolaganju.

Dakle, iako Iran nema kapacitet da vojno porazi SAD na konvencionalnom ratištu, on i dalje raspolaže značajnim sredstvima da intervenciju učini skupom, dugotrajnom i strateški neugodnom.

Koji je cilj udara

Šta bi SAD eventualnim udarima realno mogao postići i kakve bi bile šire posljedice vojne akcije?

– Novi američki udar na Iran imao bi podjednako političke koliko i vojne ciljeve. Na neposrednom nivou, mogao bi dodatno oslabiti iranski nuklearni program, poremetiti raketne i kapacitete dronova, te narušiti regionalne mreže projekcije moći Teherana. Šire gledano, cilj bi bio reafirmacija odvraćanja, slanje signala saveznicima i prisiljavanje iranskih donosilaca odluka da se vrate u ograničeniji strateški prostor.

Američko fokusiranje isključivo na nuklearno pitanje bilo bi pogrešno. Iran već skoro pet decenija predstavlja višeslojni strateški izazov za SAD i njihove saveznike. Osim nuklearnog programa, tu su i sigurnost Hormuškog moreuza, iransko sponzorstvo naoružanih saveznika, geopolitička pozicija zemlje u Euroaziji i — ključno — njena uloga u rivalstvu velikih sila između Vašingtona i Pekinga.

Iz te perspektive, Iran nije samo regionalni protivnik, već strateška tačka oslonca kineskog prodora prema zapadu. Američki donosioci odluka svjesni su da bi pretjerano razoran udar mogao nepovratno gurnuti Iran u kinesko-rusku orbitu, čime bi se dugoročno oslabio američki utjecaj. Logika trenutnog američkog pristupa stoga se zasniva na pritisku bez konačnog zatvaranja prostora za pregovore: slabljenje Teherana bez potpunog uništavanja budućih pregovaračkih opcija.

Kratkoročno, ograničeni udari mogli bi obnoviti odvraćanje i odgoditi najdestabilizirajuće iranske ambicije. Dugoročno, međutim, posljedice ostaju duboko neizvjesne. Na kraju, SAD ne stoji na ivici totalnog rata s Iranom. Međutim, kreće se uskim koridorom između prisile i eskalacije, u kojem čak i ograničena vojna akcija može proizvesti nesrazmjerno velike geopolitičke posljedice.

Prisilna diplomatija

– Trenutni signali prije se mogu tumačiti kao prisilna diplomatija potkrijepljena vjerodostojnom silom, a ne kao priprema za totalni rat. Sve s ciljem da se promijeni iranski odnos troškova i koristi, ali bez prelaska praga otvorenog sukoba.