Zaboravljeni čovjek iz kamp prikolice: Žarko Hrgić – heroj iz sjene koji danas ne može ustati iz postelje

U podnožju zeničkih brda, uz obalu Babine rijeke, već mjesecima nepokretan leži sedamdesetogodišnji Žarko Hrgić – čovjek koji je nekad pomagao desecima bh. izbjeglica u Njemačkoj, a danas preživljava zahvaljujući milostinji i toplini svojih pasa.

Njegov dom – stara kamp prikolica – postala je simbol ljudske nebrige i zaborava u društvu koje se često kune u humanost, ali rijetko djeluje.

Od špilje do prikolice

Žarko je do 2019. godine živio u špilji, nekoliko kilometara od Zenice. Iako bez struje, vode i grijanja, tamo je našao mir nakon što se vratio iz Njemačke, gdje je radio i pomagao sunarodnjacima tokom ratnih godina.

Kada se vratio u Zenicu, stan njegovog oca Sebastijana već je bio dodijeljen šehidskoj porodici, pa je Žarko noć proveo pod otvorenim nebom i pronašao sklonište u napuštenim minskim tunelima. Uz sebe je okupio desetak pasa lutalica o kojima je svakodnevno brinuo.

Dobri ljudi su mu, dirnuti njegovom sudbinom, kupili kamp prikolicu – mislili su da je tada njegovim patnjama došao kraj. Ali sudbina nije bila toliko milostiva.

Kada su noge otkazale, počeo je zaborav
Prije šest mjeseci, Žarko je potpuno izgubio pokretljivost. Otkako su ga noge izdale, nije više izašao iz prikolice. Kada su mu demineri iz kamenoloma obližnje Babine rijeke naredili da privremeno napusti područje zbog miniranja, odbio je – ne zato što nije htio, već zato što nije mogao hodati.

Policija, pa čak i specijalci, morali su ga iznijeti zamotanog u deku. Kada je miniranje završilo, vratili su ga – u istu onu prikolicu iz koje više ne može izaći.

Njegova svakodnevica svedena je na svijeću kojom se grije, tanku kavu koju sam sebi skuha na plamenu i pse koji se sklupčaju uz njega i daruju mu jedinu toplinu koju još osjeća.

Čovjek koji je drugima mijenjao sudbinu
Ironija njegove sudbine posebna je: tokom ratnih devedesetih, Žarko je u Njemačkoj besplatno pomagao bh. izbjeglicama – prevodio, pronalazio smještaj, rješavao dokumente, davao savjete. Mnogi su tada zahvaljujući njemu pronašli novi početak.
No, danas, kada je njemu pomoć najpotrebnija, gotovo nitko od njih nije ga ni posjetio. Jedan jedini čovjek iz Čajdraša donio mu je hranu i nešto novca – i to je sve.

Institucije okreću glavu
Žarko ima petoricu braće, svi dobro situirani i žive u susjednoj Hrvatskoj. Dolazili su u posjet jedanput dok je Žarko bio pokretan. Odbio je ići k njima u susjednu Hrvatsku iako su ga zvali k sebi.

Jednako tako, socijalne službe nisu pokazale interes. Nitko ne dolazi redovno provjeriti njegovo stanje niti mu je osigurana medicinska njega, iako je očigledno nepokretan i teško bolestan.

Ostaje nada

Priča o Žarku Hrgiću nije samo lokalna anegdota nego ogledalo našeg društva – onog koje olako zaboravlja one koji su činili dobro.
Ako postoji pravda ili barem trunka ljudskosti, ona bi se trebala pokazati sada – dok još ima vremena.

Jer ako ostane prepušten sam sebi, Žarko Hrgić bi mogao umrijeti u prikolici koju su mu ljudi nekad darovali kao čin dobrote.

Tekst i foto: Srećko Stipović