Dobila sam šaku u oko zato što sam promijenila kanal na TV-u. Bila sam trudna

“Sjedili smo i gledali televiziju. Ja sam htjela jedan kanal, on drugi. Uzela sam daljinski, prebacila kanal i dobila šaku u oko. Oko mi se automatski zatvorilo.”

Tako Amila (ime je promijenjeno, a tačni podaci su poznati redakciji) iz Sarajeva za Fokus opisuje početak dugogodišnjeg nasiljakoje je, kaže, došlo iznenada, dok je bila trudna s prvim djetetom. Nije to bila svađa ni “incident”, nego prva lekcija u odnosu u kojem se kontrola uspostavlja udarcem, a održava strahom, prijetnjama i omalovažavanjem.

Petnaest godina braka i tri godine nakon razvoda, nasilje se nije završilo. Nastavilo se u drugom obliku, uz svesrdnu pomoć institucija i oduzimanjem starateljstva nad dvojicom sinova.

Amilina priča, nažalost, nije izuzetak. Ona je, čini se, obrazac u nasilnom odnosu.

Stotinu kilometara dalje, u Tuzlanskom kantonu, i u drugačijim okolnostima našla se Naida (ime je promijenjeno zbog zaštite identiteta). U brak je ušla mlada, s 24 godine, iz grada se preselila na selo. Dobili su dijete. Vjerovala je da ljubav i zajednički život znače sigurnost. Vrlo brzo se uvjerila da to nije uvijek tako.

“Muž nije imao stalni radni odnos. Puno je pio. Ljeti bi radio, a zimi nije. Bila sam više gladna, nego sita. Zimi bi me tukao i tjerao kod oca, a onda dolazio i vraćao me nazad uz prijetnje da će mi oduzeti dijete. Godinama sam živjela u izolaciji. Bez ljudi, bez pomoći, perući veš vani, radeći za nadnice, čak i trudna. Brala sam žito, prtila vreće, naučila raditi s konjem. Kad bih mu se požalila da sam gladna, istukao bi me”, počinje Naida svoju mučnu priču.

Živjeli su u staroj kući njegove nene. “Pred sam porođaj rečeno mi je da se preselim u podrum – bez poda, na zemlji, s gredama i daskama iznad glave”, nastavlja Naida.

Porazni rezultati upitnika

Amila i Naida su dvije žene iz BiH koje su učestvovale u upitniku portala Fokus. Rezultati su porazni: na naš upitnik odgovorilo je 214 osoba, a 190 njih navelo je da je doživjelo nasilje. Među njima, 95 posto su žene.

Dvije žene, dvije priče, isti obrazac nasilja — i isto pitanje koje ostaje da visi nad svakim ovakvim svjedočenjem. Koliko puta je sistem mogao i morao reagovati prije nego što je nasilje ostavilo trajne, nenadoknadive posljedice?

U Bosni i Hercegovini danas, dok broj prijava i poziva u pomoć raste, femicid je krajnja tačka neuspjeha sistema da se nasilje prepozna na vrijeme. Da nasilnika osujeti dok još “samo” prijeti, tuče, kontroliše, ucjenjuje, izoluje.

Prijava ima, optužnica često nema

Nasilje ne pogađa samo jednu starosnu grupu. Najviše preživjelih žena koje su popunile Fokusov upitnik je u dobi između 36 i 45 godina (31,5 posto), slijede žene od 26 do 35 godina (27,5 posto), dok je zabrinjavajućih 17,5 posto žrtava mlađe od 25 godina. Također, čak 72,62 posto žena koje su doživjele nasilje su i majke.

Naida nam priča da ju je suprug u drugoj trudnoći bacio na pod. Počela je krvariti i izgubila bebu u četvrtom mjesecu trudnoće. “I danas sam sigurna da sam zato pobacila”, govori.

Suprotno uvriježenom mišljenju, pokazalo se da nasilje nije dominantnije u ruralnim sredinama. Od ispitanih osoba koje su doživjele ili su svjedočile nasilju najveći procenat njih živi u mjestima s više od 50.000 stanovnika.

Analiza obrazovanja pokazuje da nasilje ne bira socijalni i obrazovni status. Gotovo polovina žena žrtava nasilja (49,47 posto) ima završenu srednju školu, dok 41,05 posto završen prvi ili drugi ciklus visokog obrazovanja, što dodatno ruši stereotip da su žrtve nasilja isključivo ekonomski ili obrazovno marginalizirane.

Prema rezultatima upitnika Fokusa, 57,37 posto ispitanih žena koje su doživjele nasilje su zaposlene, dok ih je 36,32 posto navelo da su nezaposlene. Preostali dio navodi da su freelanserke (2,11 posto), samozaposlene (2,11 posto), penzionerke i slično.

Naša sagovornica Naida, iako je bila nezaposlena te je povremeno radila za nadnice, govori nam da je više puta pokušavala da se spasi, da izađe iz nasilnog odnosa: 

“Odlazila sam, vraćala se, prijavljivala, ali sistem me nije štitio. Nakon teškog premlaćivanja završila sam u Hitnoj pomoći. Tada mu je policija zaprijetila, pa se kratko povukao. Ali nasilje se kasnije nastavilo, a ja sam završila i u sigurnoj kući”.

Od 183 žene koje su doživjele nasilje, 60,11 posto ih je prijavilo nasilje, dok 38,89 nije. Iznenađujući podatak je da su nezaposlene češće prijavile nasilje (66 posto) u odnosu na zaposlene (55 posto).

Međutim, kada nasilje i bude prijavljeno, rezultati Fokusovog upitnika su porazni – ono rijetko dobije sudski epilog. Čak 82,19 posto prijava nije rezultiralo optužnicom niti sudskim procesom, dok je svega 17,81 posto slučajeva završilo pred sudom.

Kako nasilje počne, a sistem ga ne vidi

Amila danas govori mirno, slobodno. Bivšeg supruga konačno se više ne boji. Priča nam da je nakon prvog udarca pobjegla iz stana. Uslijedila su njegova izvinjenja, obećanja i plač. Vratila se. “Bila sam naivna, bez ranijih iskustava. Povjerovala sam u njegovu priču.“

Tokom 15 godina braka nije je, kaže, svakodnevno tukao: “Nekoliko puta me je istukao.” Koristio je druge metode – psihičko nasilje, naguravanje, kontrolu i zastrašivanje. Čupanje za kosu, također.

“Na početku sam se borila protiv toga, ali sam kasnije shvatila da je bolje da se ne suprotstavljam zbog nekog mira. Nisam vidjela izlaz, nisam se povjeravala ni prijateljima ni roditeljima. Promijenila sam se. Nisam više bila ni tako borbena ni samouvjerena kao ranije. To vam utiče na psihu, promijeni vas”, kaže Amila.

Kad su starijem djetetu bile dvije godine, tadašnji suprug je toliko udario da se onesvijestila: “Samo se sjećam, kad sam se probudila, da je sin stajao pored mene i plakao, vrištao.”

Od tada se trudila, kako kaže, da ne izaziva konflikt – da šuti, trpi svakodnevne psovke, ponižavanje i uvrede: “Svjedočila su djeca tom nasilju, ali kako su ona bila starija, ja sam naučila da izbjegavam konflikt, da se to rjeđe dešava.”

Naida taj “modus operandi” nasilnika opisuje drugačijim riječima, ali je suština ista: “Psihički slome ženu, sistematski je iscrpe, izoliraju, ubijaju joj sposobnost da zdravo razmišlja. Kao plijen koji se prvo umori pa tek onda napadne.”

U podrumu u kojem je živjela, s kartonima koji su prekrivali pod, nakon hitnog carskog reza živjela je s bebom, gladna i iscrpljena. Suprug je uglavnom bio pijan, bez novca i izvan kuće. Pomagala joj je djevojčica iz komšiluka: “Dijete od 12 godina mi je kuhalo i čistilo jer ja nisam imala snage. To me slomilo. Dirnulo me da je ta djevojčica znala skuhati hljeb i sve ostalo, kao odrasla osoba.”

Ozbiljne i dugoročne posljedice

Naida je odlazila i vraćala se. Kaže da joj je muž prijetio da će zauvijek izgubiti djecu: “Kontrolisao me strahom. Zbog toga sam doživjela teške anksiozne napade – gušenje, lupanje srca, osjećaj da ne mogu disati. Bila sam potpuno emotivno i psihički iscrpljena.”

Psihologinja i psihoterapeutkinja Dželila Mulić-Čorbo za Fokus kaže da su posljedice nasilnog odnosa ozbiljne i dugoročne: “Psihološke posljedice su vrlo ozbiljne – od anksioznosti, depresivnosti i gubitka povjerenja u ljude, institucije i sebe do suicidalnih misli i suicida.”

Dodaje da su psihološka i psihoterapijska podrška ključne da pomognu ženi da razumije šta se dogodilo, da joj vrati osjećaj lične vrijednosti i da se prekinu njeni lični obrasci koji se održavaju u nasilju.

Amila baš o tome svjedoči: “To su bile takve psihološke igre da ti jednostavno umanjiš svoju vrijednost. On u tvojim očima bude puno veći i jači nego što stvarno jeste. Jednostavno se bojiš. Žrtva se polako mijenja. Postaje tiša. Manje sigurna u sebe. Sve manje vjeruje da ima izlaz.”

Mulić-Čorbo naglašava da nasilje rijetko počinje otvorenim udarcem. Žene ulaze u odnos ne znajući da će biti zlostavljane. Umjesto toga, nasilje se gradi postepeno – kroz kontrolu, zabrane i manipulaciju koje se u početku ne prepoznaju kao nasilje. 

“To ne izgleda tako da vam neko kaže: ‘Ti ne smiješ tamo’, nego, recimo: ‘Meni se tvoji ne sviđaju’. A mi, želeći da udovoljimo nekome koga volimo, to vremenom normaliziramo”, govori psihologinja.

Nepovjerenje institucija visoko retraumatizirajuće

Gotovo svaka žena koja je preživjela nasilje čula je isto pitanje – Zašto nisi otišla?

Kako se odnos razvija, razvijaju se i strah, ekonomska zavisnost i osjećaj odgovornosti prema djeci, zbog čega izlazak iz nasilja postaje sve teži. Mulić-Čorbo posebno podvlači da iskustvo žena s institucijama, nakon što se odluče prijaviti nasilje, često ima razoran psihološki efekat.

“Kad žena konačno skupi snagu da prijavi nasilje, a kao odgovor dobije nepovjerenje institucija, relativizaciju ili dugotrajne procedure, to je ustvari visoko retraumatizirajuće. Takva iskustva učvrste osjećaj bespomoćnosti i pošalju poruku da nema smisla tražiti pomoć.”

Takvi institucionalni odgovori, dodaje, potvrđuju duboko ukorijenjena uvjerenja s kojima žene u BiH često odrastaju – da treba trpjeti, šutjeti i “progutati” probleme jer “nigdje nije bajno”.

I iz Misije OSCE-a u BiH ističu da veliki broj preživjelih žrtava nasilja nema povjerenja u sistem koji ih treba zaštititi. “Nedostatak povjerenja u institucije stvara značajne prepreke za prijavljivanje nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja”, kažu za Fokus iz OSCE-a.

Dodaju da će se povjerenje povećati jedino kada policija, socijalne službe i pravosuđe brzo, dosljedno i senzibilno reaguju na sve prijave, štite žrtve od daljnje štete i pozivaju počinitelje na odgovornost.

Pored nepovjerenja u sistem, ono što paralizira žrtvu, pa godinama, nekad decenijama, ostaje u nasilnom odnosu je – stid. “Imate osjećaj krivice, imate osjećaj srama. Nasilnici prebacuju odgovornost na ženu – ‘ti si kriva’, ‘da nisi rekla to’, ‘da si šutjela’. Kada vam neko dovoljno puta kaže da ste krivi, vi ćete početi vjerovati u to”, kaže Mulić-Čorbo.

Stid, objašnjava psihologinja, dodatno zatvara ženu u šutnju: “Kad osjećate stid, vi prirodno želite da taj stid sakrijete.”

Femicid kao posljednja faza nasilja

Pitanje koje se nameće je da li institucije reaguju pravovremeno, dovoljno ozbiljno i dovoljno koordinisano – prije nego što nasilje eskalira? Zvanični statistički presjeci koje objavljuje Gender centar FBiH potvrđuju trend rasta prijava i porast broja postupanja.

Podaci o femicidu najvjernije pokazuju da rodno zasnovano nasilje ne možemo podvesti pod “porodične odnose” i “privatne stvari”. Riječ je o pravom društvenom problemu. U Bosni i Hercegovini je od 2015. do kraja 2024. godine ubijeno 110 žena. Najviše 2015. (18), najmanje 2020. (5), a nakon toga broj ponovo raste – 12 ubijenih žena u 2022, 13 u 2023. i 12 u 2024. godini, podaci su koje smo dobili iz Gender centra FBiH.

Iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH konstatuju da je broj femicida u FBiH u posljednje dvije godine drastično porastao. Naglašavaju da je najefikasniji način prevencije femicida pravovremen sistem zaštite i podrške žrtvama, uz provedbene akte, jasne uloge i resurse.

Agencija upozorava da ni prijave ne pokazuju realnu sliku, jer žene često šute dok nasilje ne kulminira: 

”Sve analize koje su rađene u zadnje vrijeme pokazuju veliku rasprostranjenost nasilja u porodici i nasilja prema ženama u našoj državi. Stvarni statistički podaci o broju prijava, iako pokazuju veliki broj, ne daju pravu sliku jer žene još uvijek ne prijavljuju nasilje dok ono ne kulminira i dok im nije ugrožen život. Čak i tada se teško odlučuju na prijavljivanje pa dolazi i do porasta broja slučajeva femicida.”

Iako BiH ima nižu stopu ubijenih žena u poređenju s nekim državama regiona i svijeta, stručnjaci upozoravaju da to ne znači da je problem manji.

Podaci koje smo dobili iz Gender centra FBiH pokazuju da je u 2020. stopa femicida u BiH iznosila 0,30 na 100.000 stanovnika, što je manje nego u Crnoj Gori (0,93), Albaniji (0,63), Srbiji (0,57) i Bugarskoj (0,73). Za poređenje, znatno više stope bilježe Rusija (3,52) i Namibija (6,15), dok je u Luksemburgu te godine stopa iznosila 0,00.

Previše uslovnih presuda

Zlatan Hrnčić, stručni savjetnik u Gender centru FBiH, stručnoj službi Vlade FBiH koja prati indikatore i objavljuje podatke, kaže da se strateški dokumenti moraju donositi na svim nivoima vlasti. On iznosi ključnu tezu koju statistika i iskustva preživjelih potvrđuju – femicid se ne zaustavlja tek kaznom za ubistvo, jer je tada već kasno. Zaustavlja se ranije, kaznama i mjerama s prvim prijavama.

“Svi femicidi, osim u slučajevima kada je počinilac izvršio samoubistvo, procesuirani su i rezultirali dugotrajnim zatvorskim kaznama, između 20 i 35 godina zatvora”, podvlači Hrnčić.

Analiza Fondacije „CURE“, pak, pokazuje da su od početka 2013. do kraja 2023. godine sudovi u Bosni i Hercegovini izrekli ukupno 29 presuda za slučajeve ubistva žena i pokušaje ubistva. Najveći broj presuda su kazne zatvora od 10 do 20 godina.

Maksimalna kazna od 40 godina zatvora izrečena je samo u jednom slučaju – za svirepo ubistvo 24-godišnje Arnele Đogić iz Olova u februaru 2016. za koje su osuđeni Muriz Brkić i Avdija Selimović.

Hrnčić podvlači da je prevencija femicida moguća kroz adekvatne kazne za najranije prijave krivičnog djela nasilja u porodici. Nažalost, kako statistika pokazuje, od 2018. do kraja 2024. najveći broj presuda za porodično nasilje su uslovne kazne.

“Ono što je očigledno jeste da je svaki femicid bio prethodno praćen godinama nasilja, te da su ovi slučajevi mogli biti spriječeni kroz adekvatne sankcije već pri prvom prijavljivanju nasilja u porodici. Kada bi se od prvih prijava nasilja izricalo manje uslovnih presuda, na taj način bi se dala veća ozbiljnost ovom krivičnom djelu”, govori Hrnčić.

Prema podacima Federalnog tužilaštva, u 2024. godini izrečeno je 477 osuđujućih presuda za nasilje u porodici, od čega je 118 završilo zatvorskim kaznama. Dvije godine ranije, 2022. godine, zabilježeno je 429 osuđujućih presuda, ali je zatvor izrečen u 95 slučajeva.

Istovremeno, broj prijava porodičnog nasilja bilježi snažan rast. U 2024. godini evidentirano je 1.836 prijava, a istraga je provedena u 1.016 slučajeva. Za poređenje, u 2022. zabilježene su 1.383 prijave, dok je istraga pokrenuta u samo 679 slučajeva, što dodatno ukazuje na jaz između prijavljivanja nasilja i institucionalne reakcije, podaci su iz Federalnog tužilaštva.

Tužilac: Kod nas je problem što se prijave ne zaprimaju

U praksi, put od nasilja do sankcije često se lomi na samom ulazu u sistem, u policijskoj stanici i u prvom kontaktu sa institucijama. Josip Aničić, tužilac Kantonalnog tužilaštva Zapadnohercegovačkog kantona, o tome govori otvoreno. Kaže da se prijave često ne zaprimaju.

“Kada govorimo o djelima nasilja u porodici, mislim da fokus trebamo staviti na policiju ili tužioca, ovisno ko zaprima prijavu. Ako nema prijave, nema ni postupka”, podvlači Aničić.

Posebno važan je njegov praktični savjet preživjelima – tražiti potvrdu o prijavi: “Ja savjetujem da se potpiše zapisnik o prijemu usmene prijave. Policija nije dužna dati zapisnik o prijemu usmene prijave niti izjavu svjedokinje. Ali je, po Zakonu o upravnom postupku, dužna dati potvrdu da je žrtva to prijavila. Ako žrtva to ne dobije ili ako ništa ne potpiše, onda 100 posto možete smatrati da nije nikad ni prijavljeno.”

On ističe da je veliki problem u BiH izostanak odgovornosti: “Da tužilac ili policajac bude kažnjen samo s pet maraka zbog toga što nije uzeo prijavu, vjerujte da bi sljedeći put uzeo prijavu.”

Jedan od ozbiljnih problema u procesuiranju porodičnog nasilja, objašnjava naš sagovornik, je zakonska mogućnost da žrtva odbije svjedočenje. Iako je ta odredba uvedena kako bi se zaštitili porodični odnosi u situacijama u kojima žena formalno nije žrtva, u praksi se često koristi i u slučajevima nasilja, što otežava pokretanje postupaka.

“Često žrtve dođu u policiju i ispričaju šta se dogodilo, ali ne bi pokretale postupak, ne bi svjedočile”, kaže Aničić.

U takvim okolnostima policija se, kaže, nalazi u nezahvalnoj poziciji. Iako može sačiniti službenu zabilješku i formirati predmet po službenoj dužnosti, bez izjave žrtve ili drugih svjedoka postupak je, ističe, izuzetno teško provesti.

Izmjene krivičnog zakonodavstva u FBiH

Jedno od suštinskih pitanja Fokusovog upitnika glasilo je i da li je donošenje izmjena i dopuna Krivičnog zakona FBiH žrtvama nasilja dalo veći osjećaj sigurnosti. Rezultati nisu ohrabrujući. Kada je riječ o ženama žrtvama nasilja, čak 55,88 posto njih je u Fokusovom upitniku odgovorilo da nisu dobile veći osjećaj sigurnosti.

Uvedena je kategorija teškog ubistva žene, femicida, kao zasebnog krivičnog djela za koje je predviđena kazna zatvora od deset godina do dugotrajnog zatvora. Kazna zatvora do jedne godine više se ne može zamijeniti novčanom kaznom za određena krivična djela, koja se odnose na krivična djela protiv braka, porodice i omladine.

“Osim toga, osobe osuđene za krivična djela protiv braka, porodice i omladine moraju služiti zatvorsku kaznu i ne mogu služiti kaznu kućnog pritvora s elektronskim nadzorom”, kažu za Fokus iz Misije OSCE-a u BiH.

Također, novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama u FBiH policiji daje veća ovlaštenja za hitnu zaštitu žrtava, uključujući udaljavanje nasilnika iz doma i zabranu približavanja.

“Kršenje zaštitnih mjera sada se tretira kao krivično djelo, a Zakon predviđa i elektronsko praćenje određenih mjera, kao i unaprijeđene, kontinuirane procjene rizika s ciljem sprečavanja ponavljanja i eskalacije nasilja”, dodaju iz OSCE-a.

Zakon uvodi i nova prava za žrtve.

“To su pravo na informacije i pravo na ličnog asistenta za žrtve s invaliditetom. Nova zabrana javnog objavljivanja informacija koje bi mogle otkriti identitet žrtve predstavlja unapređenje osnovne zaštite”, kažu iz OSCE-a dodajući, pak, da je ključno priznavanje djece kao žrtava nasilja kada su prisutna tokom nasilnih radnji.

Kada je riječ o izmjenama krivičnog zakonodavstva, tužilac Aničić podsjeća da se suština ne nalazi samo u strožim kaznama za femicid, nego u ranim tačkama eskalacije – poput uhođenja:

„Zakon je dobar, ali mislim da kasnimo 10-15 godina za zemljama okruženja. Bit bi trebala biti na kaznenom djelu uhođenja, da se ono eliminira da ne dođe do toga. Počinitelj femicida, u trenutku kad čini to djelo, on ne razmišlja o kazni.”

Pojedine zemlje regiona, poput Hrvatske i Sjeverne Makedonije, uvrstile su kao posebno krivično djelo u svoje krivične zakone termin femicid, koji je definiran kao ubistvo žena iz mržnje, prezira i želje za dominacijom.

U Hrvatskoj ga krivični zakon tretira kao teško ubistvo žene, za što je previđena kazna od minimalno deset godina do kazne dugotrajnog zatvora.

U krivičnim zakonicima Srbije i Crne Gore femicid, pak, nije definisan kao zasebno krivično djelo, već se ubistva žena tretiraju kroz postojeće kvalifikacije (teško ubistvo, ubistvo).

Jaz između propisa i prakse

Centar za socijalni rad Tuzla opisuje svoju ulogu kao zaštitu žrtve, procjenu rizika, koordinaciju i praćenje zaštitnih mjera. U proceduri nakon prijave, Centar navodi izlazak na teren, saradnju s policijom, smještaj u sigurnu kuću i izradu rješenja, uz napomenu da policija po novom zakonu može izreći hitne mjere na 48 sati.

Na pitanje Fokusa s kakvim se izazovima socijalni radnici najčešće susreću, iz Centra navode nedovoljnu saradnju preživjelih žena zbog straha, kao i nedostatak kadra. Kažu da prostora za unapređenje ima – od povećanja broja stručnih radnika do kontinuiranih programa i prevencije u zajednici.

MUP Kantona Sarajevo naglašava da policijski službenici postupaju u skladu sa Zakonom i pravilnicima, izlaze na teren, rade procjenu rizika, osiguravaju zaštitu i, kada su ispunjeni uslovi, naređuju hitne mjere i obavještavaju tužioca.

U formalnom opisu sistem izgleda uređen: žrtva se upoznaje s pravima, nudi se smještaj u sigurnu kuću, počinilac se može lišiti slobode, a policija odmah može podnijeti zahtjev sudu za zaštitne mjere. Međutim, iskustva mnogih žrtava sa istim sistemom govore koliki je ponekad jaz između propisa i prakse.

Kćerku poduzetnice, humanitarke i bivše počasne konzulice u Australiji Đemile Talić-Gabriel krajem novembra 2025. brutalno je pretukao bivši partner nakon što mu je rekla da više ne želi biti s njim u vezi.

“Propusti policije Centar Kantona Sarajevo su poražavajući”, napisala je u objavi na Facebooku Talić-Gabriel.

Ona tvrdi da je policiji upućen poziv da reaguje, ali da je, uprkos upozorenjima, njena kćerka Nives Arnautović ostavljena sama s nasilnikom:

“Ostavili su žrtvu u rukama dželata, iako ih je komšija, koji ih je i pozvao, molio da je ne ostave samu s njim. Tukao ju je satima.”

Advokat Nives Arnautović, Amer Homarac, podnio je prijavu Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo protiv dva policijska službenika Policijske uprave Centar zbog ozbiljnih propusta u postupanju tokom intervencije na prijavu nasilja.

I tužilac Aničić potvrđuje da se problemi često javljaju već u prvom kontaktu sa sistemom, kada žrtva dođe u policiju: 

“Žena dođe u policiju s povredama i pitaju je kako su te povrede nastale. Ona izjavi, naprimjer, zbog toga što sam pozdravila svog prijatelja iz srednje škole, a policajac joj kaže: ‘Da ga nisi pozdravila, to se ne bi desilo.’ I onda se žrtvu uvjerava da je ona kriva. To je naše društvo.”

Institucionalna borba

U Amilinom slučaju, koja 15-godišnje psihičko i fizičko zlostavljanje nikad nije prijavila zbog nepovjerenja u sistem i poznanstva tadašnjeg supruga, nasilje se nakon razvoda pretvorilo u institucionalnu borbu – za djecu, starateljstvo, kredite, život. Najteže joj nije bilo ono što se dešavalo u braku, nego ono što je uslijedilo kada je pokušala dobiti zaštitu.

“Najveći udar mi je bilo to što sam izgubila starateljstvo”, govori Amila.

Priča nam da je bivši suprug pokrenuo postupak optužujući je za zlostavljanje djece: “To je bio samo povod da pokrene postupak o izmjeni odluke o starateljstvu. 

Centar za socijalni rad nije ništa od toga našao za relevantno da se desilo. U tom sam postupku izmjene odluke o starateljstvu iskreno rekla Centru o svemu što se dešavalo tokom braka, a njihov odgovor je bio: ‘To je između vas dvoje, mi ovdje gledamo interes djece’.”

Dvije godine je trajala njena borba za starateljstvo nad dvojicom sinova. 

“Zaključak Centra za socijalni rad je bio da smo oboje divni, krasni, podobni roditelji, ali s obzirom na spol i trenutni uzrast djece, djeci je, citiram, ‘zabavnije i mirnije kod oca’. Što je totalni nonsens. Jer da bi se donijela izmjena odluke o starateljstvu, moraju biti bitno izmijenjeni uslovi kod staratelja”, govori Amila koju je slomio gubitak starateljstva.

Društvo koje relativizira nasilje

Nasilje se danas ne završava na kućnom pragu. Nastavlja se kroz komentare, društvene mreže, javno vrijeđanje, relativizaciju zlostavljanja, pa i femicida. Selma Zulić, stručnjakinja za rod i ljudska prava iz Mediacentra Sarajevo, smatra da su komentari na društvenim mrežama odraz društva u kojem živimo:

“Oni mogu biti šokantni kada shvatimo koliki je broj ljudi koji podržava nasilje nad ženama.”

Zulić naglašava ulogu medija da takve komentare osvjetljavaju u negativnom svjetlu, ali i potrebu za saveznicima u obrazovnom sistemu.

“Primijetili smo značajan broj neprofitnih i komercijalnih medija koji su skrenuli pažnju javnosti šta mogu značiti njihovi komentari i kako mogu utjecati na društvo”, kaže Zulić za Fokus, podvlačeći da su veliki problem slabi mehanizmi prijave na platformama, poput Mete (Facebook i Instagram), koja nije senzibilizirana, te prečesto uznemirujući sadržaj, onaj koji poziva na nasilje, ostaje ispod radara.

Rana intervencija ili kasna statistika

Između Naidinog pobačaja nakon brutalnog nasilja, Amiline šake u oko zbog daljinskog i statistike o 110 ubijenih žena u posljednjih deset godina stoji isti zaključak – femicid ne počinje metkom ili nožem, nego prvim prešućenim udarcem, prvom neprihvaćenom prijavom, prvim “vrati se, promijenit će se”, prvim “nije to tako”.

Rezultati Fokusovog upitnika pokazuju ono što žrtve odavno znaju – prijava ne znači pravdu, a institucije su često labirint u kojem se žrtva, nakon života s nasilnikom, dodatno iscrpljuje.

Naida, koja je nasilje preživljavala 12 godina, govori zašto je pristala govoriti za Fokus – zato što ne želi da nove priče završavaju u crnoj hronici: “Pogađa me to što prečesto čitamo vijesti o ženama koje je ubio partner ili muž i što institucije u našoj državi često ne reaguju na vrijeme.”

U zemlji u kojoj su, kako kaže tužilac Aničić, mediji ponekad veći strah nasilniku od zatvora i u kojoj žene često dođu do institucija tek kada stvari odu predaleko, pitanje nije samo šta piše u zakonu. Pitanje je hoće li sistem prepoznati nasilje dok je još moguće spriječiti femicid ili ćemo ga nastaviti brojati tek kada bude prekasno.

Autor: Mirna DUHAČEK/Fokus.ba