ŽELJEZNIČKA NESREĆA U TUNELU VRANDUK: Dan kada je mrak progutao 33 života

Postoje datumi koji nisu samo zapis u kalendaru, nego rana u kolektivnom pamćenju, piše 072info.

Jedan od njih je 14. februar 1971. godine – dan kada je tama u tunelu Tunel Vranduk progutala ljudske živote i zauvijek promijenila sudbine desetina porodica.

Iako se tragedija nije dogodila u samom mjestu Vranduk, ona je zauvijek postala dio njegove priče. Jer u tom vozu bili su naši ljudi. Očevi, sinovi, radnici, komšije. Tog nedjeljnog jutra krenuli su naizgled običnim putem – relacijom Žepče–Zenica – ne sluteći da putuju prema tragediji.

Voz koji nije dočekao svjetlo

Bila je nedjelja. U lokalnom vozu broj 820 bilo je manje putnika nego inače. Ta činjenica spasila je mnoge, ali ne sve.

Dizelska lokomotiva tipa 662, sa devet vagona i oko dvije tone nafte u rezervoaru, zapalila se svega 300 metara prije izlaska iz tunela dugog 1.532 metra. Tamo gdje se očekivalo svjetlo – dočekala je vatra.

U toj stravičnoj nesreći život su izgubile 33 osobe, dok je 117 putnika povrijeđeno. Među poginulima bio je i Sulejman (Agan) Hibić iz Bistrice, čije ime i danas izgovaramo tiše, sa poštovanjem.

Svjedočenje koje ledi krv

Jedan od preživjelih bio je rahmetli Salih Menzilović, uposlenik Jugoslovenske željeznice. Njegove riječi i danas odzvanjaju:

„U početku niko nije shvatao šta se dešava. Voz je stao, ali panike nije bilo. Ljudi su spavali, razgovarali, igrali karte. Rečeno nam je da je kvar i da trebamo napustiti vagone. U tunelu je bio mrak, gust i težak. A onda, plamen. Dim. Borba za život.“

Ko je krenuo naprijed, prema lokomotivi, nije uspio. Vatra je bila brža. Dim gušći. Mrak potpun. Ljudi su padali, sudarali se, gubili orijentaciju. Neki su se vraćali. Neki su ostajali. Zauvijek.

„Držao sam se uz zid tunela, korak po korak. Više puzeći nego hodajući. Put do izlaza bio je dug kao cijeli život.“

Mnogi taj izlaz nikada nisu dočekali.

Prizori koje historija ne briše

Svjedoci su govorili o prizorima koji su potresli cijelu tadašnju državu: razbacana odjeća, tragovi noktiju na zidovima, zemlja kopana u očaju za gutljajem zraka. Temperatura je bila tolika da su se šine savijale.

Na komemoraciji su prisustvovali najviši zvaničnici tadašnje države, među njima i Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, dok je telegram saučešća porodicama poslao i Josip Broz Tito.

Ali ni govori, ni vijenci, ni minute šutnje nisu mogli vratiti izgubljene živote.

Tunel koji pamti

Tunel Vranduk i danas stoji, nijem i hladan. Vozovi i dalje prolaze. Ljudi žive. Vrijeme ide dalje.

Ali postoje rane koje ne zastarijevaju.

Kažu stariji da se u nekim noćima, kada Bosna nabuja i vjetar zapuše niz klisure, iz tame tunela kao da dolazi uzdah. Kao da zidovi pamte.

I zato se ova priča mora pričati.

Jer dok se sjećamo, žrtve žive.

A zaborav bi bio druga smrt.