Petričić: Batinaši u Srbiji su danas poput okupacionih jedinica iz 1941.

Usred harange koju režim predsjednika Srbije Aleksandra Vučića vodi protiv nepodobnih novinara, umjetnika, advokata, intelektualaca i javnih ličnosti – njih 45 nedavno se našlo na ‘spisku za odstrijel’ jedne od režimskih NVO – veliki srpski i jugoslovenski reditelj Goran Marković objavio je da ga je u Beogradu fizički napao njegov nekadašnji student, reditelj Milutin Petrović.

„Počelo je. Poslije odvratnih napada na mene od strane Vojislava Šešelja i mog bivšeg studenta Predraga Antonijevića na porno kanalu Informer, uslijedio je fizički napad na mene u kafiću u kome sam sjedio. Napadač je bio moj drugi student Milutin Petrović, dobitnik Sretenjskog ordena drugog stepena, kojim je prethodnog dana odlikovan od strane AV zajedno sa Živoradom Žikom Ajdačićem, Porodilištem u Pasjanu i Domom učenika srednjih škola u Nišu“, napisao je Marković.

Jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslovenskih karikaturista Dušan Petričić, čiji su crteži i ilustracije devedesetih godina prošloga vijeka objavljivane u vodećim zapadnim medijima – od New York Times-a i Toronto Star-a do New Yorker-a, u intervjuu za Vijesti.ba kaže da sve što se danas događa u Srbiji podsjeća na ono što se u Njemačkoj događalo tridesetih godina prošloga vijeka, i u ratno doba odmah potom. 

“Nekako u isto vrijeme sa nasrtajem Milutina Petrovića na Gorana Markovića, dogodila se i ona, slobodno se može reći krvava proslava dva vijeka Matice srpske u Novom Sadu – da povučem paralelu koja je više nego očigledna. U Novom Sadu su elitne jedinice ove vlasti, ubice i kriminalci pušteni sa robije, ispred zgrade pozorišta nasrnuli svom snagom na najzdraviji i najpristojniji dio ove nacije – na studente i građane. Imali su istu ulogu koju su u Drugom svjetskom ratu igrale njemačke okupacione fašističke jedinice od 1941. do 1945.

U kafiću u beogradskoj Gospodar Jevremovoj ulici, osrednji režiser Milutin Petrović nasrće na svog bivšeg profesora, jednog od naših najvećih filmskih režisera Gorana Markovića. Milutin Petrović personifikuje kvislinške jedinice iz vremena rata (četnike, nedićevce, ljotićevce), koji iz samo sebi poznatih razloga pristaje da stane rame uz rame sa udarnom pesnicom današnjih okupacionih vlasti – sa zločincima i batinašima. Razlika je samo u tome što su nas prije osamdesetak godina kinjili i uništavali Njemci – fašisti i domaći izdajnici, a danas, u prvoj četvrtini 21. vijeka, Srbi – fašisti i, opet, domaći izdajnici.

I spiskovi za odstrijel novinara, javnih ličnosti i umjetnika bili su specijalitet Hitlerove i Gebelsove kuhinje. Zar je moglo da se desi da ovi naši zločinci – imitatori propuste sjajnu priliku za ovako savršeno nepočinstvo”, kaže Dušan Petričić. 

“Goran Marković jе jеdan bolеsnik i čovеk bеz nacionalnog idеntitеta… Ako jе nеkomе odavno trеbao psihijatar, to jе Goran Marković”, poručila je nedavno i potpredsjednica Vlade Srbije i članica Predsjedništva Srpske napredne stranke, koja Gorana Markovića optužuje da se “otvorеno zalažе za ubistvo prеdsjеdnika Alеksandra Vučića”. 

Odakle ovolika provala buke i bijesa?

Odakle provala buke i bijesa, pitate. Jedan od mnogih napada na Gorana Markovića koji dolazi sa strane vlasti, po pravilu ružan i prostački, ustvari je samo uobičajeni domaći zadatak kakav “ćaci” dobijaju od svog “razrednog starešine” u surovoj i bespoštednoj borbi očuvanja vlasti. Ostavljam mogućnost da se, ponekad, izuzetno ambiciozni pojedinci sami sjete, istaknu i urade zadatak bez da im je zadat. Sredstva se ne biraju, stida i morala ni u tragovima; ružne riječi, uvrede, poniženja… Itako punih četrnaest godina. Uvijek, gotovo bez izuzetka, napadači su iz redova polupismenih i nekvalifikovanih, dok sunapadnuti – ozbiljni, ugledni profesionalci sa vrha društvene ljestvice.

I mi se četrnaest godina čudimo i pitamo: kako je to moguće? I ne razumijemo da je ta vrsta borbe, prljave i podmukle, njihovo savršeno sredstvo koje nas ovako dugo uspješno drži u defanzivi. A oni nam i bubrege rasprodali i, povrh svega, otvoreno nam se rugaju.

Njihovi napadi, dakle, nisu “provala buke i bijesa”, nego osmišljena akcija. Naša odbrana je, ponekad i sve češće, “provala buke i bijesa”, koja umije biti neefikasna jedno vrijeme, često i duže nego što bismo htjeli, ali na kraju uvijek završi posao.

U intervjuima i javnim nastupima često ne birate riječi, pa predsjednika Srbije Aleksandra Vučića nazivate ‘ludakom’, ‘poremećenom osobom’ i sl. Baš mora tako? 

Umijemo li lijepo i pristojno, to me pitate?

Umijete li?

Naravno da umijemo. Razumiju li hulje i podlaci taj jezik? Ne razumiju! Poslednji je trenutak da to shvatimo. Mafija i fašizam, istorija nam govori, mogu se eliminisati samo njihovim sredstvima. A kada jednog dana, nadamo se, uspješno završimo ovu bitku, bićemo srećni da se vratimo na “izvinite”, “hvala”, “molim i drugi put”. 

“Zalaganje za ubistvo predsjednika Vučića” optužba je koja se često ponavlja u napadima SNS-a na one koji ih kritikuju. Šta autori ovih besmislica zapravo poručuju? Šta hoće da kažu? Postoji li neko ko zaista vjeruje da se Goran Marković ‘otvoreno zalaže za ubistvo AV’?

To je dio istog scenarija o kojem sam Vam govorio. Naš takozvani predsjednik ponaša se kao fudbaler koji divljački polomi protivničkog igrača, a onda se nekoliko minuta valja po travi glumeći samrtni hropac. Osobi o kojoj je riječ lično želim sve najgore. Vjerujem da dijelim ovaj stav sa Goranom Markovićem. To biće je svojim dugogodišnjim angažmanom dokazalo da ne posjeduje ni jednu jedinu ljudsku osobinu. Sve što izgovori u apsolutnoj je suprotnosti sa njegovim mislima, idejama i delanjem. Uspeo je da kontaminira sve čega se dotakao – prošlost, sadašnjost i, nažalost, budućnost za dugi niz godina. Po tome će svakako ostati upamćen. Ukratko, bilo je takvih pojava kao što je on u istoriji, ali se na njih, definitivno, ne mogu primenjivati ista mjerila kao za normalna humana bića. 

I Vama se prijeti strijeljanjem; nazivaju Vas izdajnikom, ustašom i sl. S obzirom na to da su prijetnje prijavljene, jeste li obaviješteni o tome ko Vam je prijetio?

Ne znam ko mi je prijetio, jasno je da sljedbenika ovog nesrećnika na vlasti ima mnogo. Eno ih po ulicama i parkovima u centru grada koliko hoćete. Njegova logika je jasna – zločinca na vlasti efikasno mogu da brane samo drugi zločinci.

Niste jedini ‘ustaša’ u javnom životu; i brat predsjednika Srbije je, prilikom jedne posjete ‘ćacilendu’, studente nazvao ustašama. Razumijete li ovo kao pokušaj dehumanizacije ili…?

Mislite li da zaista ima smisla baviti se, makar i za trenutak, nečim što izgovore poslanici vlasti ili brat predsjednika? Svi oni, na čelu sa vrhovnim vođom, ne zaslužuju da se njima bavimo na način koji smo upražnjavali sve ove duge godine. Ozbiljno i odgovorno ponašanje podrazumijeva sasvim drugačiji pristup, koji je, za sada, tek u nagovještajima.

EU sve češće i sve direktnije opominje i kritikuje režim u Srbiji. Očekujete li da ih to koliko-toliko obuzda?

Promjene u reakcijama EU, na raznim nivoima, očite su. Ali me plaši brzina kojom je Evropa spremna da se ozbiljno pozabavi našim sunovratom. Mnogo je tu ometajućih faktora, a mi, kojima je voda odavno do nosa, najozbiljnija smo smetnja. Za sve ove godine nismo imali ni pameti ni snage ni hrabrosti da se odlučno, svim sredstvima odupremo divljanju vlasti. Da se to dogodilo, podrška EU bi bila mnogo vidljivija i efikasnija.

“Kako je moglo da nam se u novijoj istoriji dogodi, dva puta za trideset godina, da vlast prepustimo dvojici ludaka”, rekli ste u jednom intervjuu. Imate li odgovor? Profesor Žarko Korać kaže da su Slobodana Miloševića Srbi obožavali, a da se predsjednika Aleksandra Vučića plaše. 

Odgovor je, čini mi se, jednostavan: mi smo zapušten narod! Malo je primjera u prošlosti da se neko ozbiljno bavio našim obrazovanjem i vaspitanjem. Mi sami – ponamanje. Tako da mu ta dva ludaka na vlasti, voljena ili nevoljena, dodju kao sasvim logična posledica mentalne zapuštenosti nacije.  Što se redosleda tiče – prvo obožavanje, pa strah – mislim da je mnogo važno koja će sledeća faza da bude.

Krajem prošle godine u Beogradu je otvorena Vaša izložba karikatura pod nazivom – Odbrojavanje. Jeste li se nadali da će to što se odbrojavalo, ta ‘sledeća faza’, ići brže? 

Naravno da sam se nadao. Svi smo se nadali, ali nada ima smisla samo ako je praćena ozbiljnim djelovanjem, ako je svako od nas siguran da je u okviru svojih mogućnosti učinio sve što može. Baš kao u onom vicu – nema premije ako ne kupiš loz. A mi smo mentalitet koji očigledno voli da se iscrpljuje u dražima odbrojavanja. Podsvjesno odlažemo trenutak promjene. 

Dobro, ali se građani ipak bune. Zašto onda već nije došlo do smjene do smjene režima, šta mislite? Šta je na to uticalo?

Dio objašnjenja je mentalitet. Drugi dio razloga što još nije došlo do smjene režima leži u takođe već pomenutoj činjenici da na vlasti sjedi ozbiljno poremećena osoba. Samo mi nemojte opet prigovoriti da ne biram reči. Jer malo li je dokaza za ovu konstataciju? Iole normalna osoba bi se odavno povukla i oslobodila prostor za oporavak nacije, ako mu je do te nacije imalo stalo, kao što kao papagaj ponavlja. Ali za takvu odluku su ipak potrebne neke ljudske osobine.

Budući da ste podržali studentsku pobunu, imate li problem sa studentskom listom u slučaju da se na njoj zaista nađu ‘liberalni nacionalisti’ poput profesora Mila Lompara?

Naravno da sam podržao i još važnije, podržavam i dalje, uprkos problemima koji su se vremenom nagomilali, a koji se zovu Crkva, Rusija, Lompar… Vidljivo je u kojoj su mjeri razne mračne i prljave snage umiješale prste. I kada danas procjenjujemo ili kritikujemo studentski pokret i razne zastave iza kojih pojedini djelovi tog pokreta stoje, budimo precizni i razlikujmo autentični studentski korpus od onih drugih korpusa iza kojih vršlja BIA ili ruska obavještajna služba. Jer mlada i neiskusna djeca su sjajan materijal za mešetarenje.

Trudim se da sa uma nikada ne smetnem tri stvari: prvo, do pojave studentskih blokada i protesta, narod je bio u polumrtvom stanju; hipnotisan i neupotrebljiv. Sve se odjednom zakovitlalo pojavom enormne mladalačke energijestudenata. Drugo, koliko god bili podijeljeni, dezorijentisani ili pogrešno orijentisani, uvijek postoji među studentima ono zdravo, pametno i napredno jezgro. Taj dio pokreta podržavam i vjerujem u njih. Treće, prosta je biološka činjenica, to su mladi ljudi, budućnost nacije je njihova budućnost i imaju sva prava da drže kormilo u svojim rukama, pa i uz greške koje povremeno prave u navigaciji.

“U vidljivom odsustvu ozbiljne brige države i društva, njihovo obrazovanje preuzeli su stadioni i crkva”. Može li ova Vaša konstatacija donekle objasniti crkvenu ikonografiju i simbole ruske agresije na Ukrajinu na studentskim protestima, kao i neke izrazito nacionalističke i anti-zapadne stavove studenata i njihovih foruma?

Možda bih izjavi koju citirate dodao: nije riječ se samo o odsustvu ozbiljne brige države i društva; riječ je o osmišljenom projektu beskrupuloznih otimača države da uz pomoć crkve, nacionalizma i ruskog faktora, tih tradicionalno uspešnih alatki za sluđivanje ove nacije, obezbijede sebi kontrolu nad mladom generacijom, a time i dug i lagodan život na vlasti. Nadam se i od srca im želim totalni poraz u ovom zločinačkom naumu.

Pošto je propao pokušaj kontrole nad studentskim pokretom uvođenjem tzv. studenata koji žele da uče – kriminalci i zločinci pušteni sa robije, sada vrhovni šibicar pokušava novu prevaru, folirajući podršku mladim ljudima u njihovoj borbi protiv, zamislite, opozicije. I to, godinu i više posle pada nadstrešnice u Novom Sadu, posle opstrukcije rada tužilaštva protiv odgovornih, posle pomilovanja batinaša Srpske napredne stranke, posle gaženja i divljačkog prebijanja đaka i studenata, on nam javno saopštava da se studenti sve vrijeme ustvari bore protiv opozicije, a ne njega, ozvaničenog i odlikovanog Novomučenika. 

Jednom ste rekli da je Vaš profesionalni angažman koristan kao ‘terapija protiv depresije’. Ako konzumentima Vaša karikatura u tom smislu pomaže, pomogne li i Vama kao autoru?

Zaista ne vjerujem da je ikada, u surovim borbama za političku prevlast, karikatura mogla imati presudnu ulogu, ali imam utisak da je u nekim normalnijim vremenima značajno doprinosila kreiranju mišljenja i stavova javnosti. Danas, u ekstremno nenormalnim uslovima, srećan sam ako svojim komentarima bar malo razvejavam mrak i ublažavam depresiju. Vjerujem i drugima, a siguran sam – sebi!