Vrijeme političke žrtve u probosanskom bloku

Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u izbornu godinu i, po ustaljenom obrascu, politička scena se već sada puni kalkulacijama, koalicijskim špekulacijama i borbom za procente.

Međutim, ovaj tekst nije upućen svima podjednako. On je prije svega usmjeren na probosanski politički spektar – na stranke i aktere koji se javno i deklarativno pozivaju na državu Bosnu i Hercegovinu, njen suverenitet, teritorijalni integritet i evropski put.

Jer upravo od njih se mora tražiti više.

Danas je potpuno jasno koje političke opcije u Bosni i Hercegovini sistematski ruše državu: blokiranjem institucija, osporavanjem ustavnog poretka, relativiziranjem državnosti i konstantnim proizvodnjom kriza. Tu više nema dilema niti potrebe za lažnom ravnotežom. Te politike ne traže reforme, već paralizu. Njihov cilj nije funkcionalna država, nego njeno slabljenje i obesmišljavanje.

Zato je iluzorno očekivati da se ključni reformski iskoraci mogu ostvariti kompromisima s onima kojima je destabilizacija politička strategija.

Međutim, odgovornost za stanje u kojem se Bosna i Hercegovina danas nalazi ne može se svesti samo na otvoreno antidržavne politike. Veliki dio odgovornosti leži i na probosanskom političkom spektru, koji se godinama zadovoljava upravljanjem krizom, umjesto upravljanjem državom. Polovične reforme, strah od nepopularnih poteza i stalna kalkulacija s biračkim raspoloženjem proizveli su stagnaciju, ekonomsko iscrpljivanje i duboko nepovjerenje građana.

Država se, međutim, ne mjeri samo velikim riječima i deklaracijama o suverenitetu. Ona se mjeri svakodnevicom.

I tragedije to pokazuju. Čak i nesreće, poput nedavnog tramvajskog udesa u Sarajevu, postaju ogledalo percepcije države. Kada institucije reaguju brzo, profesionalno i odgovorno, građani to doživljavaju kao dokaz da sistem funkcioniše. Kada zakazuju, kada nema odgovornosti, kada se problemi relativiziraju ili zataškavaju – to se ne doživljava kao pojedinačni propust, nego kao simptom propadanja države.

Isto važi i za komunalne usluge. Odvoz smeća, javni prevoz, održavanje ulica, funkcionisanje bolnica, brzina izdavanja dokumenata – to su za građanina konkretni oblici države. On ne vidi apstraktne nadležnosti, entitetske sporove ni ustavne rasprave. On vidi kontejner koji se prazni ili ne prazni. Tramvaj koji dolazi ili ne dolazi. Instituciju koja reaguje ili šuti.

Za većinu građana, to je država.

Zato se zaštita države ne manifestira samo u političkim deklaracijama i geopolitičkim opredjeljenjima, nego u načinu na koji se upravlja tim institucijama. Ako su one efikasne, transparentne i odgovorne, država dobija legitimitet. Ako su nekompetentne, spore i politizirane, država gubi povjerenje – i tada prostor preuzimaju oni koji tvrde da ona ionako ne funkcioniše.
Bosni i Hercegovini danas ne trebaju političari koji znaju preživjeti izbore. Potrebni su joj političari koji su spremni izgubiti izbore da bi spasili državu.

U Sjevernoj Makedoniji su političari imali hrabrosti da povuku poteze koji su bili duboko nepopularni, ali strateški nužni: redefiniciju državne politike, jasan vanjskopolitički kurs i ulazak u NATO. Cijena je bila gubitak vlasti. Dobit – dugoročna stabilnost države.

U Bosni i Hercegovini se upravo probosanskom političkom spektru mora postaviti zahtjev da iznjedri takve formate. Ne nove poslušne kadrove, nego ljude koji znaju posao – stručnjake, upravljače, pravnike i ekonomiste sa integritetom i autonomijom, koji su spremni donositi odluke svjesni da one neće biti popularne.

Postoji stara jevrejska poslovica koja kaže da je dovoljan izuzetno mali broj ispravnih ljudi na pravim mjestima da bi se jedna zajednica preporodila. Ne mase, ne pokreti, ne parole – nego mala, ali presudna jezgra ljudi sa znanjem, moralom i hrabrošću. U zemlji od oko tri miliona stanovnika, poput Bosne i Hercegovine, govorimo o tek stotinjak do dvjesto ljudi raspoređenih na ključnim tačkama sistema: u vladama, parlamentima, regulatornim tijelima, javnim preduzećima i pravosuđu.

Problem Bosne i Hercegovine nikada nije bio nedostatak pameti ili sposobnih ljudi. Problem je u tome što su pogrešni ljudi sistematski postavljani na prava mjesta, dok su oni koji znaju posao potiskivani, marginalizirani ili svjesno izgurani iz sistema. 

Država se nije urušavala naglo, već sporo i tiho – kroz loše odluke, odgađanja i institucionalnu nekompetenciju.

Zato je došlo vrijeme da se povuče jasna linija: da se postave oni koji znaju posao i da se uklone svi oni koji su kroz godine pokazali da ga ne znaju. Ne sutra, ne nakon još jednog mandata, nego sada. Ovo nije pitanje revanšizma niti političkog obračuna, nego elementarne odgovornosti.

Država koja štiti nesposobne, a marginalizira kompetentne, osuđena je na stagnaciju. U takvom sistemu patriotizam se svodi na frazu, a državni interes na izgovor za očuvanje pozicija. Ako probosanski politički spektar želi zadržati kredibilitet, mora prihvatiti jednostavnu istinu: država se ne brani lošim upravljanjem. U ovoj zemlji ima dovoljno ljudi koji znaju objasniti zašto nešto ne funkcioniše. Mnogo je manje onih koji su spremni snositi političku cijenu da to promijene.

Antidržavne politike će uvijek postojati. Ali historijska odgovornost leži na onima koji tvrde da brane Bosnu i Hercegovinu. Ili će imati hrabrosti da počiste vlastito dvorište i naprave stvarni zaokret – ili će snositi odgovornost što su propustili trenutak kada je promjena još bila moguća. Predstojeći izbori zato nisu samo test političke snage, nego test zrelosti. Ne pitanje ko će osvojiti mandate, nego hoće li konačno pobijediti znanje nad improvizacijom.