Rat u Ukrajini: Putin je izgubio svoju zemlju

Demografija na pola koplja, gospodarstvo u crvenom… Sociologinja i politikologinja, stručnjakinja za Rusiju Anne Colin Lebedev, napravila je bilans cijene, za Moskvu, ruske ofanzive na Kyiv, prije četiri godine.

Na četvrtu godišnjicu “specijalne operacije”, koja je trebala trajati samo nekoliko dana, Kremlj djeluje manje nego ikada spreman okončati ovaj razorni rat.

Za Ukrajinu, na prvom mjestu, koja je pod neprestalnom vatrom.

Ali i, kako to tumači sociologinja Anne Colin Lebedev, predavateljica na Sveučilištu Paris-Nanterre i istraživačica na Institutu za društvene znanosti politike, i za Rusiju, koja za Putinove imperijalističke ambicije, žrtvuje desetine hiljada ljudi, poslanih na front kao tenkovsko meso: i svoju budućnost, sve više se izolirajući od svojih povijesnih europskih saveznika, koliko materijalno, toliko i mentalno, kroz propagandu.

Dokle je stigao ovaj rat, koji traje četiri godine?

Donald Trump voli reći da mir nije nikada bio bliži…

A više nego ikada ovaj rat djeluje da će trajati.

Rusija nije sposobna vojnim putem ostvariti svoje ciljeve, obje strane trpe značajne gubitke, ali Ukrajinci se i dalje drže.

Planira se možda prekid vatre.

Promjena intenziteta ili priroda sukoba, ali ništa ne upućuje na rješenje.

Uprkos mise-en-scèneu, Rusija apsolutno nije angažirana u procesu pregovora, nije nikada promijenila svoje pozicije ili učinila i najmanji korak prema popuštanju.

Crvene linije su iste.

Izgleda da ruska država danas ne želi okončati ovaj rat drugačije nego da joj pobjeda bude poklonjena.

Zašto?

Rusija je suočena sa vrlo paradoksalnom situacijom.

S jedne strane, cijena rata je ogromna.

U ljudskim gubicima, da počnemo time.

Postoji izvjestan problem u regrutovanju, odatle vrlo značajne isplate borcima.

Zatim, rusko gospodarstvo se nasukalo, deficit raste, postaje teško povećati kapacitete proizvodnje oružja.

Ali u isto vrijeme, mir za vlast postaje jako skup.

Okončati rat znači demobilizirati borce, koji su na frontu.

A ruska država ne želi njihov povratak.

Nije spremna suočiti se sa njihovim problemima i neće da se priče, koje će prenijeti, šire ruskim društvom.

Između ostalog, Rusija je uspostavila ratno gospodarstvo, koje nije nužno naročito performantno, ali je u svakom slučaju lojalnost poslovnih sredina danas velikim dijelom garantirana tom ponovnom orijentacijom prema vojnom zapovjedništvu.

Tržišta, koja su prije postojala, zbog sankcija su izgubljena.

Nove mogućnosti su usko vezane za rat i za državne narudžbe.

Ako one oslabe, ili nestanu, šta će biti sa lojalnošću izvjesnih elita prema vlasti?

Ima i učinak kojeg bi mogla proizvesti integracija u Rusku Federaciju pripojenih teritorija.

Nakon ratova u Čečeniji, ova je mala teritorija, čak i nakon gušenja pobunā, postala trn u peti Moskve.

Integracija okupiranih teritorija stvorila bi jednak lonac pod visokim pritiskom jačine 10, jer su one naseljene i ljudima, Ukrajincima, koji su Rusiju doživjeli kao okupatora, pristiglog sa nasiljem i koji se održao nasiljem.

Tim više, jednom kad budu “integrirani”, ti Ukrajinci će se moći rastočiti u ruskoj populaciji, da bi izvodili sabotaže, napade i pokušali ubojstva.

Kontrola države nad tom populacijom bi bila naročito teška i podozrivost prema njima maksimalna.

Postoji li ideološki aspekt i u neophodnosti da se nastavi ovaj rat?

Generalno, suprotno tendenciji koja postoji, ruska država je vrlo loša u ideologiji.

Putinov režim nije uspio sagraditi privlačan model za svoj narod.

Rusi su poslušni i pod prisilom ponavljaju ono što se traži od njih, ali duh naroda nije dubinski ispunjen.

Sprečavajući disonantne glasove i neovisna sociološka istraživanja, Kremlj se lišio oruđa uz pomoć kojeg bi upoznao svoj vlastiti narod.

Kao u periodu SSSR-a, Rusi velikim dijelom interpretiraju zahtjeve za ideološku odanost kao lak, koji ih štiti od državne represije, ili im garantira bolje profesionalno uključenje.

Strateški, mnogi će se prikloniti ideološkoj poruci, ali neće osjećati nikakvu nostalgiju za putinizmom, kad jednog dana nestane.

Jedini ideološki front u kojem je Kremlj uspio jeste nametnuti ideju da je Zapad jako neprijateljski nastrojen prema Rusiji.

A mi imamo svoju odgovornost u tome.

Jedan dio zapadnih sankcija je imao sekundarni učinak uvjeriti obične Ruse da ovdje nisu dobrodošli.

Mi smo i odgovorni što smo stvorili izuzetno simplificiranu sliku Rusije, padajući u zamku novog carstva zla, trpajući sve u istu vreću, i smatrajući da se, zato što Rusi ne praktikuju aktivni otpor prema vlasti, slažu sa njenim idejama.

Mislim da smo mi, Zapadnjaci, puno pomogli Putinovom režimu da uvjeri Ruse da izvan njihovih granica postoji samo svijet neprijateljā.

Zašto onda, kad su ljudski gubici ogromni, Rusi još uvijek ne protestuju?

Ima nekoliko elemenata za objašnjenje, da počnemo od promjene u političkom i informacijskom polju.

Više nema nijednog političkog aktera, poslanika, ministra, koji bi kritikovao odluke vlasti.

Jednako tako, mediji ne mogu prenijeti čak ni svjedočanstvo vojnika koji se vratio sa fronta, ni majke, čiji je sin upravo sahranjen.

Građani, kojih se rat tiče, imaju utisak da je njihov slučaj izoliran.

Mediji, koje većina Rusa konsultira, ne prenose brojke, realistične, koje kompiliraju neovisne platforme.

Da bi se njima pristupilo treba imati VPN (VPN-privatna virtualna mreža, ili Virtual Private Network, je alat cybersigurnosti koji kreira šifrovanu i sigurnu vezu – tunel – između uređaja i interneta, maskira IP adresu i lokaciju, i tako čini navigaciju privatnom, i promet po internetu nečitljivim za davatelja usluga, hackere ili vladu; op. prev.)

U stvari, kategorije koje te brojke zanimaju, nisu nužno one koje su svoju djecu poslale na front.

Putin je istovremeno uspio u hipercentralizaciji vlasti, arhipelizaciji (sociološki koncept koji opisuje fragmentaciju ujedinjenog društva u zasebne skupine ili “otoke”, koji žive odvojeno jedni od drugih sa svojim vlastitim kulturama i ponašanjima.

Predstavlja gubitak zajedničkih vrijednosti i širenje zajednica; op. prev.) i atomizaciji naroda (odnosi se na raspad društvenog tijela na izolirane, sebične i samodostatne pojedince, koji funkcioniraju kao neovisni “atomi”, a ne kao jedinstveni kolektiv.

To je rezultat gubitka kohezije, nestanka posredničkih struktura – obitelji, sindikata – i povlačenja u sebe, što slabi demokratsku raspravu i solidarnost; op. prev.).

U kakvom je stanju danas ruska armija?

Rusku vojsku, kao i ukrajinsku, danas najvećim dijelom čine civili.

Ljudski gubici, naročito u korpusima časnika i profesionalnih vojnika, u prvoj su fazi rata bili vrlo značajni.

Vojska danas većinom nije profesionalna i nastavlja ne da se oslanja na performanse, nego na masu, kao u sovjetsko vrijeme.

Inovirana je, često kao odgovor, na ukrajinske inovacije na frontu.

Rusi su na početku mislili da će moći osloniti se na brojnu nadmoć i oružje.

Ali, kako su Ukrajinci ispunili svoje nedostatke snalaženjem, obnavljanjem opreme, uvođenjem dronova, i ruska se vojska morala prilagoditi.

Povećala je performanse, ali je u svom načinu funkcioniranja ostala ekstremno vertikalna i rigidna.

Ponovno je postala nasilna i bezakonita institucija.

Ne samo prema okupiranim populacijama, nego i prema svojim vlastitim vojnicima i oficirima.

Ipak, postoje brojna svjedočenja o djelima iznuđivanja, torture.

Postoje slučajevi seksualnog nasilja i usmrćivanja po kratkom postupku.

Danas se više ne čuju vojni tužitelji, kao u vrijeme ratova u Čečeniji.

Nikakvo suprotstavljanje nekoj vojnoj odluci nije moguće.

Jesu li zapadna mišljenja evoluirala, u ove četiri godine, u odnosu na ovaj rat, na Putina, na Ukrajinu?

Rat visokog intenziteta, i u neposrednoj blizini naših granica, imao je transformativni učinak.

Ne zatvaraju se više oči pred onim što se dešava u Ukrajini, kao što je to bilo 2014. i 2022, kad se bilo malo zaboravilo da se rat odvija na europskom kontinentu.

Europljani neće da čuju ono što Kremlj, ipak, ne prestaje čekićati: mi smo u ratu protiv Rusije.

Europljani se skrivaju iza dvosmislenosti ruskih hibridnih napada, kao iza malog prsta, govoreći: “Da, ali to je samo čin destabilizacije, to neće dovesti tenkove na Jelisejska polja.”

Sigurno je da ruski tenk na Jelisejskim poljima maštovita hipoteza, ali tako je i sa ukrajinskim ratnim poljima.

Rusija vodi rat novim tehnologijama.

Tim više učinkovitijim, što je su one manje vidljive i što se ta ratna djela ne mogu istočasno identificirati kao takva.

Možemo se upitati da li je maskimalistički cilj Vladimira Putina zaista vojno okupirati neku zemlju članicu NATO-a ili članicu EU.

Ali, bilo bi vrlo razborito prihvatiti da ruska država ima minimalni cilj, a to je biti dovoljno utjecajna i implantirana u zemljama Zapadne Europe da ima težinu na europskom kontinentu i bude značajan faktor, koji determinira politiku, društvenu organizaciju i namjerava instalirati režime koji su joj blagonakloni.

Da li je Putin izgubio, simbolično i konkretno, na svim frontovima?

Ili je pobijedio u nečemu?

Izgubio je svoju zemlju.

Uspio je uništiti i raskrojiti mnogo stvari koje su bile napredovale, pomjerile se, uspostavljene u postsovjetskoj Rusiji.

Nije uspio uništiti Ukrajinu, ali je uspio na izvjestan način uništiti Rusiju.

Danas profitira, sa priličitim uspjehom, na račun naših vlastitih mana, igrajući na kartu unutarnjih podjela u našim zapadnim društvima, propustā u našim socijalnim politikama.

Na međunarodnoj sceni, Putin profitira također na račun reputacije, koju smo si izgradili (što nije potpuno neopravdano), uplitanja, eksploatacije, prezira spram izvjesnog broja zemalja, posebno na afričkom kontinentu.

Rusija izaziva strah, a djeluje krhko, politički, gospodarski i socijalno.

Da, ali ona to čini poput stabla koje gnjije iznutra, istovremeno svana dajući utisak da je naročito solidno.

Biće jednog dana dovoljan blagi dodir nogom da se strovali sama, kao što je bilo sa Sovjetskim savezom.

Danas su svi pokazatelji ruskog gospodarstva u crvenom, osim BDP-a, koji je velikim dijelom vezan za proizvodnju oružja i industriju naoružanja.

Dakle, nije to baš porast blagostanja u zemlji, jer je to oružje odmah uništeno na ukrajinskom frontu.

I vrlo je niska stopa nezaposlenosti, što je druga strana ogromne slabosti: demografija na pola koplja, jednako zbog smrtnosti na frontu i zbog prohibitivne migracijske politike.

Razina aktualne represije više pokazuje krhkost režima nego njegovu snagu.

Putinova vlast je bila velika kad mu je narod bio lojalan, i kad su ljudi, čak politički liberalni, uspijevali u tome vidjeti svoju računicu.

To je bilo 2000-ih godina.

Ako danas Kremlj mora vršiti tako divljačku represiju, to znači da sve slabije i slabije stoji.