Njemački raketni stručnjak upozorava: Iran ima tri tipa raketa dometa preko 2.000 kilometara, jedna može i do 5.000

Viši istraživač za raketno naoružanje i bespilotne letjelice na Međunarodnom institutu za strateške studije Fabian Hinz komentarisao na svom X nalogu napad koji su izvele iranske raketne snage na otok Diego Garcia u Indijskom okeanu.

U napadu je Iran prema iranskim izvorima lansirao dvije balističke rakete srednjeg dometa gađajući veliku američko – britansku zračnu bazu na otoku koji je udaljen 3.800 kilometara od Irana. Ovaj napad, iako osujećen jer su obje rakete presretnute sa američkih brodova, prikazuje sposobnost da iranske snage napadnu ciljeve daleko izvan 2.000 kilometara.

Fabian Hinz ističe da napad na Diego Garciju demonstrira da su iranski raketni stručnjaci odlučili ukinuti ograničenje gađanja balističkim raketama preko 2.000 kilometara, a koje je postavio bivši vrhovni vođa Ali Hamnei.

“Jedan od kandidata je raketa Khorramshahr. Ova raketa je izvedena iz sjevernokorejske rakete Musudan, koja potječe od sovjetske rakete R-27. Iran tvrdi da sistem ima maksimalni domet od 2.000 km, što dijeli i procjena američkih obavještajnih službi. Međutim, smatra se da Musudan ima domet veći od 3.000 km. Ova razlika se lako objašnjava. Khorramshahr koristi izuzetno tešku bojevu glavu mase između 1.500 i 2.000 kg, bilo jedinstvenu ili kasetnu. Sa standardnom, lakšom bojevom glavom, domet bi bio znatno veći. Na taj način Iran je razvio potrebnu tehnologiju za rakete većeg dometa, uz zadržavanje određene doze poricanja. Moguće je da postoji i verzija s lakšom bojevom glavom koja ima znatno veći domet”, napisao je Hinz. 

Međutim, Hinz ističe da Khorramshahr nije jedina opcija jer Iranska revolucionarna garda razvijala tehnologiju dugog dometa i kroz kompaktne mobilne svemirske rakete.

“Iako Iran nije dostigao konačni cilj razvoja teške lansirne rakete koja bi mogla poslužiti kao osnova za interkontinentalnu balističku raketu sposobnu dosegnuti kontinentalni SAD, uspješno je testirao manje lansirne sisteme koji se mogu pretvoriti u rakete dometa znatno većeg od 2.000 km. Prva raketa je bila Qased koja je uspješno izvela tri lansiranja satelita. Zatim dolazi Ghaem-100, koji zadržava gornji stepen Qaseda, ali uvodi novi modul sa čvrstim gorivom. Program je napredovao uspješno, sa dva uspješna lansiranja satelita. Iranski civilni svemirski program razvio je i raketu Zoljanah. Prema izraelskim procjenama, ako bi se pretvorio u balističku raketu, Zoljanah mogao bi imati domet oko 5.000 km, iako testiranja nisu bila uspješna kao kod sistema Revolucionarne garde”, dodao je Hinz.

S druge strane, Hinz dodaje da uprkos razvijenoj tehnologiji ipak postoji jedan tehnološki izazov, a to je toplotna izolacija zbog velikih temperatura koje se razvijaju pri letu na dometima preko 2.000 kilometara.

“Iran je razvio termalnu zaštitu za rakete dometa 2.000 km, ali opterećenja i temperature pri dometu od oko 4.000 km bile bi znatno veće. Postoji nekoliko mogućnosti. Iran je mogao tajno razviti takav sistem bez potpunog testiranja, iako to nije idealno, ali države poput Irana ponekad prihvataju takav rizik. Druga opcija je da je Iran dobio pomoć iz inostranstva, posebno od Sjeverne Koreje, koja ima iskustva s raketama većeg dometa. Na kraju, moguće je i da je Iran testirao naprednije tehnologije za povratak u atmosferu tokom nekih suborbitalnih letova, poput testova gdje je spominjan “suborbitalni teret” kod sistema Qased”, zaključio je Hinz.