Aćimović: Medijska slika Irana često je jednostrana i fokusirana na sukobe

Politolog Ljubiša Aćimović ističe da slika Irana koju mediji širom svijeta prenose često zanemaruje visoki nivo obrazovanja i naučnog razvoja u Iranu te snažnu ulogu žena u akademskim i tehničkim oblastima.

U razgovoru za FENU također analizira moguće posljedice sukoba između Irana, SAD-a i Izraela, ocjenjujući da će tok i ishod konflikta zavisiti od sposobnosti SAD-a i Izraela da vode dugotrajne vojne operacije, ali i od odgovora iranskih vlasti te angažmana i stavova samog iranskog društva.

Politolog specijalizovan za međunarodne odnose boravio je u Iranu gdje je imao priliku da sarađuje s više univerziteta, stekavši uvid u stvarno stanje u zemlji iz prve ruke. Kako objašnjava, slika Irana koja dominira u medijima uglavnom je jednostrana i najčešće stavlja fokus na političke tenzije, društvena ograničenja i međunarodne sukobe.

– Takav narativ, iako djelimično utemeljen, često zanemaruje jednu ključnu dimenziju – iranski obrazovni i naučni sistem je u mnogim segmentima daleko razvijeniji nego što se to na prvi pogled pretpostavlja – kaže Aćimović.

Ističe da je upravo ta razlika između percepcije i stvarnosti za njega bila jedno od najvećih iznenađenja.

– Kada se Iran posmatra iz ugla obrazovanja i univerzitetskog života, dolazi se do potpuno drugačije slike. Riječ je o državi koja je u posljednjih nekoliko decenija sistemski ulagala u visoko obrazovanje i stvorila široku mrežu univerziteta, istraživačkih centara i naučnih institucija. Iran danas proizvodi veliki broj diplomiranih inženjera, ljekara i naučnika, a njegova naučna produkcija kontinuirano raste – naglašava.

Politolog ukazuje na posebno zanimljiv aspekt – ulogu žena u obrazovanju te naglašava da, uprkos uvriježenim stereotipima, žene čine značajan dio studentske populacije, dok su u pojedinim periodima bile i većina na univerzitetima.

– Takođe, mlade žene imaju izuzetno visoku stopu pismenosti, koja dostiže gotovo 99 posto. Njihovo prisustvo je posebno vidljivo u oblastima medicine, obrazovanja i istraživanja, gdje sve više učestvuju i kao naučni radnici i istraživači – priča Aćimović.

Na osnovu onoga što je imao priliku vidjeti tokom posjeta istraživačkim centrima zaključio je da u velikoj mjeri upravo žene učestvuju u razvoju i proizvodnji bespilotnih letjelica i dronova u Iranu, što dodatno potvrđuje njihovu snažnu zastupljenost u tehničkim i inženjerskim oblastima.

– Možda je upravo to i najvažnija lekcija, da nijedna država, pa ni Iran, ne može biti svedena na jednu dimenziju. Iza političkih narativa često postoji mnogo kompleksnija i dinamičnija stvarnost, koja ostaje nevidljiva sve dok joj se ne pristupi analitički i bez predrasuda – kaže Aćimović.

Druga stvar koja ga je iznenadila kada je u pitanju Iran, odnosi se na sam način funkcionisanja univerziteta.

– Uprkos političkom kontekstu, univerziteti u Iranu predstavljaju prostore intenzivne intelektualne aktivnosti. Postoji snažan fokus na tehničke i prirodne nauke, ali i na medicinu i farmaciju, što se jasno reflektuje u broju naučnih radova i istraživačkih projekata. Iran je u tom smislu izgradio model obrazovanja koji je izrazito kompetitivan i usmjeren na rezultate. Međutim, ova slika nije idealizovana. Iranski obrazovni sistem funkcioniše u okviru političkog sistema koji postavlja određena ograničenja, prije svega kada je riječ o slobodi izražavanja i akademskim slobodama. Upravo ta kombinacija visokog nivoa obrazovanja i istovremenih institucionalnih ograničenja čini Iran jednim od najkontradiktornijih društava današnjice. Možda je upravo to i najvažnija lekcija: da nijedna država, pa ni Iran, ne može biti svedena na jednu dimenziju – pojašnjava analitičar.

Aćimović se osvrnuo i na dugogodišnje sankcije Iranu, objašnjavajući nivo razvoja koji je ova zemlja postigla u određenim tehnološkim i naučnim oblastima.

– Na prvi pogled, može djelovati paradoksalno da država koja se decenijama nalazi pod snažnim ekonomskim i tehnološkim sankcijama uspijeva da razvija kompleksne naučne i tehnološke kapacitete. Sankcije su ograničile Iran, ali su ga najviše u određenim segmentima transformisale i prilagodile da razvija strategiju prisilnog samooslanjanja. Zbog otežanog pristupa tehnologijama zbog sankcija, Iran je bio primoran da razvija sopstvena rješenja, od farmaceutske industrije do energetike i vojne tehnologije – kaže Aćimović.

Kao primjer naveo je podatak da Iran danas proizvodi čak oko 97 posto lijekova za domaće potrebe te da se nalazi među vodećim zemljama u proizvodnji biotehnoloških lijekova, napominjući da ovakav nivo samodovoljnosti nije rezultat izbora, već nužnosti.

Također, kaže da je fokusirana i selektivna inovacija još jedan element koji objašnjava iranski napredak.

– Iran nije pokušavao da bude konkurentan u svim oblastima, već je strateški ulagao u sektore gdje može ostvariti najveći efekat. To su, prije svega, nanotehnologija, gdje se nalazi među vodećim zemljama u svijetu, biomedicina i farmacija, energetika i industrijske tehnologije, vazduhoplovstvo i bespilotni sistemi. Posebno važan segment predstavlja razvoj “ekonomije zasnovane na znanju”. Iran danas ima hiljade start-up kompanija i više desetina tehnoloških parkova i inovacionih centara, koji funkcionišu pod okriljem univerziteta. Ova infrastruktura omogućava pretvaranje akademskog znanja u konkretne proizvode i tehnologije – pojašnjava.

Dodaje da ovaj razvoj ipak nije bez ograničenja te da sankcije i dalje značajno utiču na pristup savremenoj opremi, međunarodnu saradnju i odlazak stručnjaka iz zemlje.

– Fenomen “odliva mozgova” ostaje jedan od najvećih izazova za Iran. Ipak, uprkos tim ograničenjima sistem nastavlja da funkcioniše i proizvodi rezultate. U konačnici, može se zaključiti da Iran nije razvio tehnologiju uprkos sankcijama, već djelimično i zbog njih. Sankcije su stvorile pritisak koji je doveo do razvoja sopstvenih kapaciteta, jačanja obrazovanja i fokusiranja na strateške sektore. Iran tako danas predstavlja primjer države koja je iz ograničenja izgradila model otpornosti, koji možda nije efikasan u svim segmentima, ali je dovoljno snažan da obezbijedi tehnološki i naučni kontinuitet, čak i u uslovima dugotrajne izolacije – kaže Aćimović.

Govoreći o mogućem ishodu sukoba između SAD-a, Izraela i Irana, politolog ističe da će sudbina konflikta u velikoj mjeri zavisiti od sposobnosti SAD-a i Izraela da dugotrajno održavaju vojna dejstva kako bi oslabili ključne iranske kapacitete, ali i od reakcije iranskih vlasti te raspoloženja i angažmana samog iranskog društva.

Kada je u pitanju mogućnost eventualne promjene režima u Iranu, ističe da ova zemlja ne funkcioniše kao “standardna” država u klasičnom političkom smislu, s obzirom na specifičnu kombinaciju teokratskih i autoritarnih elemenata u svom sistemu vlasti.

– Njegov sistem je duboko ukorijenjen u religijskoj strukturi i institucionalno je razrađen do detalja. Vrhovni vođa nije samo politički lider, već i vjerski autoritet sa snažnim simboličkim legitimitetom, a mehanizam izbora nasljednika je ustavno definisan i ništa se na tom polju ne prepušta improvizaciji. Drugi važan segment razumijevanja Irana je vjerski aspekt. Da bi se shvatio Iran, mora se razumjeti da je šiitska duhovna i istorijska svijest u velikoj mjeri zasnovana na ideji žrtve. Zato je od posebnog značaja bitka kod Kerbele iz 680. godine, koja u toj tradiciji nije samo religijski događaj iz prošlosti, već trajni obrazac mišljenja. Ona ističe značaj stradanja, odricanja i istrajnosti kao sastavnog dijela borbe za istinu i pravdu – pojašnjava.

Naglašava da je zbog toga shvatanje žrtve u Iranu od suštinske važnosti te da ona nije nešto od čega se bježi, već moralna obaveza svakog pojedinca.

– Taj osjećaj istorijskog zavjeta duboko je prisutan u kolektivnoj svijesti i objašnjava zašto veliki dio društva lakše podnosi teškoće, sankcije, gubitke i različite oblike pritiska, vjerujući da svaka žrtva ima svoje više značenje – kaže politolog.

Ističe da bi najopasniji scenario bio pokušaj nasilne destabilizacije i smjene režima kroz snažan pritisak stranih obavještajnih službi, pri čemu posebno upozorava na značajne operativne kapacitete Mosada unutar Irana. Po njegovim riječima, takav potez vrlo lako bi mogao izazvati unutrašnji sukob u zemlji.

– Iran je etnički i politički kompleksna država i nagla, nasilna promjena bez jasnog društvenog konsenzusa mogla bi otvoriti prostor za fragmentaciju i građanski rat. Drugim riječima, spoljni pritisak ne mora nužno dovesti do brzog sloma sistema. Naprotiv, može proizvesti unutrašnju radikalizaciju i dodatnu homogenizaciju tvrdih struktura vlasti. Promjena režima u Iranu moguća je isključivo kroz dugotrajan unutrašnji proces, a ne kao rezultat spoljnog šoka. U suprotnom, region bi se suočio sa još nestabilnijim i nepredvidljivijim Iranom – mišljenje je Feninog sagovornika.

Na pitanje koliko je realan scenario da se sukob prelije u svjetski rat, kaže da se radi o regionalnom ratu sa jednim spoljnim akterom, ali sa globalnim posljedicama.

– Suočen sa uništavanjem njegovih vojnih kapaciteta, Iran bi mogao podstaći Hezbollah u Libanu ili šiitske milicije u Iraku na otvorenije djelovanje protiv Izraela i američkih saveznika. Takvo grupisanje otpora može dovesti do rata na više frontova, pri čemu bi Sirija i Liban postali ključna poprišta sukoba, posebno ukoliko Izrael proširi vojne operacije na teritoriju Sirije. Izrael bi u tom slučaju bio primoran da spriječi formiranje vojnog obruča oko svojih granica. Posljedice bi mogle uključivati produbljivanje šiitsko-sunitskih sukoba, moguće direktnije uključenje Sirije, kao i angažman Rusije i Kine, makar kroz posredničke ili indirektne oblike podrške – smatra Aćimović.

Po njegovom mišljenju, najveći rizik ovog sukoba leži u mogućnosti direktnog uključivanja velikih sila.

– Potencijalna isporuka oružja Iranu od Rusije ili Kine mogla bi dovesti do reakcije NATO-a i šire eskalacije. Dodatni okidač mogla bi biti i kriza u Hormuškom moreuzu, gdje bi svaki ozbiljniji incident mogao natjerati SAD i saveznike na direktan odgovor, sa nesagledivim posljedicama – ističe.

Na kraju razgovora, komentirao je vojnu strategiju rata, istakavši da očigledno ne postoji jedinstvena strategija američke i izraelske strane.

– Te dvije zemlje imaju različite ciljeve. Kod američkog predsjednika Donalda Trumpa sada se vidi da cilj vjerovatno nije ni promjena režima, niti demokratizacija Irana, već pokušaj primjene modela viđenog u Venecueli – smjena političkog i vojnog rukovodstva, primjena vazdušne moći, a zatim očekivanje da se pojavi neko ko će pristati na dogovor – kaže Aćimović.

S druge strane, napominje da Izrael ima drugačiji cilj, a to je neutralizacija Irana na svaki mogući način.

– Nije presudno da li će to dovesti do demokratizacije, promjene režima ili čak haosa. Važno je da Iran više ne bude ozbiljan strateški faktor. Time bi Izrael pokušao da se nametne kao dominantan regionalni hegemon. Međutim, to nije jednostavno ostvarivo, jer ni Turska ni Saudijska Arabija ne bi olako prihvatile takvu regionalnu dominaciju Izraela – ističe.

Stručnjak za međunarodne odnose pojašnjava da se iranska strategija temelji na horizontalnoj eskalaciji i asimetričnom ratovanju. Kako kaže, iako je Iran možda izgubio dio svojih vojnih kapaciteta, još uvijek raspolaže značajnim brojem balističkih projektila, uključujući naprednije sisteme koji možda još nisu korišteni, kao i velikim brojem dronova koje može relativno jednostavno proizvoditi.

– Umjesto frontalnog širenja sukoba i vertikalne eskalacije, Iran se opredjeljuje za dugotrajan, iscrpljujući rat kojim nastoji prenijeti troškove sukoba na protivnika i čitav region. Iran, pritom, neće zatvoriti Hormuški moreuz u potpunosti niti se upustiti u potez koji bi izazvao direktan i totalan odgovor SAD-a, ali će nastaviti da prijeti i pogađa ciljeve koji šalju političku poruku. Čak i kada se formalno izvinjava zbog pojedinih pogodaka u zalivskim državama, sama činjenica da ti ciljevi mogu biti pogođeni predstavlja jasnu poruku čitavom regionu i SAD-u – kaže Aćimović.

Govoreći o američkoj strategiji, ističe da ni danas nije potpuno jasno koji je krajnji cilj Washingtona.

– Iz poteza Trumpove administracije moglo se naslutiti vjerovanje u jednostavan scenario brzog slamanja protivnika, ali očigledno je da taj plan nije uspio – kaže on.

Geopolitički analitičar smatra da se sada traži izlaz iz sukoba.

– Pojavile su se tvrdnje da su iranske vojne sposobnosti navodno dovoljno oslabljene da bi to mogao biti trenutak za povlačenje, ali Iran i dalje određuje ritam iscrpljivanja sukoba. Što rat duže traje, to se povećava pritisak na zemlje Zaljeva da se distanciraju od SAD-a i Izraela, jer ne žele biti otvoreno uvučene u sukob niti prikazane kao saučesnici protiv Irana pred sopstvenim stanovništvom – zaključuje Aćimović.