Značajno ugašeno ‘crno tržište’ biračkih odbora: Nestale desetine stranaka i nezavisnih kandidata

Kada je Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH u ostavci, na zahtjev Centralne izborne komisije BiH u martu 2024. godine u Izborni zakon BiH uveo izmjene prema kojima pravo na predlaganje članova biračkih odbora imaju isključivo parlamentarne političke stranke, a nezavisni kandidati i stranke koje nisu bile parlamentarne izgubile to pravo, ta izmjena nije se toliko odrazila na broj prijavljenih stranaka kojih je na tim izborima bilo 110 i nezavisnih kandidata kojih je bilo 119 nezavisnih kandidata što je bio broj sličan onom iz prethodnih izbornih godina.

Ta izmjena, međutim, svoju punu težinu pokazuje tek sada, uoči općih izbora raspisanih za 4. oktobar. O tome govori i analiza Raporta o naglom padu broja prijavljenih nezavisnih kandidata i političkih stranaka za predstojeće izbore u odnosu na opće izbore 2022.godine.

Nestali motivi za fiktivne prijave na izborima

Dok se 2022. godine za opće izbore prijavilo 108 političkih stranaka i 17 nezavisnih kandidata, ove godine prijavljeno je 76 stranaka i svega četiri nezavisna kandidata. Konačnu sliku će, doduše, dati Centralna izborna komisija BiH, koja tek treba odlučiti ko će dobiti ovjeru i zaista učestvovati na izborima, pa se taj broj još može smanjiti.

Ovaj pad, i kod stranaka i kod nezavisnih kandidata, gotovo se sigurno može dovesti u vezu sa Schmidtovim tehničkim izmjenama Izbornog zakona iz marta 2024. godine. Jer, tom reformom je u velikoj mjeri urušen raniji finansijski i politički motiv za prijavu  kandidata i stranaka kojima nikada motiv prijave nije ni bio istinska izborna utrka nego trgovina.

A kako je taj sistem funkcionisao?

Naime, do 2024. godine, svaki prijavljeni nezavisni kandidat i svaka politička stranka, bez obzira na veličinu ili stvarnu političku snagu, imali su pravo da kroz žrijeb dobiju mjesta u biračkim odborima. To je otvorilo prostor za stvaranje svojevrsnog ‘crnog izbornog tržišta’, u kojem su se pojavljivali fiktivni kandidati i stranke koje su ‘nicale kao gljive poslije kiše’, isključivo radi dobijanja mjesta u biračkim odborima, koje su se kasnije  prodavale ili ustupale velikim političkim partijama.Troškove prijave na izbore i razne takse finansirale su u stvari velike političke stranke zbog kojih su ove ‘male’ i izlazile na izbore. Upravo ukidanjem tog mehanizma nestao je i osnovni motiv za takve prijave.

Naročito na općim izborima, velike stranke više nemaju interes da finansiraju prijave i takse ni malih stranaka ni nezavisnih kandidata, jer oni više ne mogu učestvovati u raspodjeli mjesta u biračkim odborima, niti ostvariti raniji uticaj koji se kasnije mogao ‘unovčiti’.

Dalje, upravo su ta mjesta godinama bila jedna od slabijih tačaka izbornog procesa, jer su birački odbori formalno i na papiru  bili ‘mješoviti’ i zamišljeni kao međusobna kontrola u njihovom sastavu, dok su u praksi često bili pod kontrolom jedne ili više velikih stranaka koje su djelovale u prešutnom dogovoru  ili, jednostavno rečeno , kroz  dogovorenu ‘krađu glasova’ i to je bila javna tajna.

Nezavisni kandidati imali i po 50 mjesta u biračkim odborima s kojima su trgovali

Da motiv mnogih prijava nije bio izborni rezultat, nego upravo učešće u sistemu biračkih odbora, pokazuju i višegodišnje statistike. Za pojedine nezavisne kandidate glasali su tek rijetki birači, ponekad ni članovi porodice, a u nekim slučajevima kandidati su ostajali na nuli. Ipak, to ih nije obeshrabrivalo, jer je stvarna korist dolazila iz drugog izvora,  prodaje ili ustupanja mjesta u biračkim odborima.

U takvim okolnostima, veliki broj nezavisnih kandidata je, uz podršku velikih stranaka, ostvarivao direktnu finansijsku korist. Nekada bi jedan nezavisni kandidat raspolagao i sa 50 mjesta u biračkim odborima, što je otvaralo ozbiljan prostor za ‘trgovinu’ uticajem.

Naravno, i dalje postoji i druga vrsta motivacije  kod pojedinih manje poznatih nezavisnih kandidata, koji ulaze u izbornu utrku s ciljem da odvuku mali broj glasova u korist ‘većeg’ kandidata u čiju korist i izlaze na izbore. Ipak, na predstojećim izborima, od četiri nezavisna kandidata, dvojica i to Ćamil Duraković i Zdenko Lučić , jesu ozbiljni učesnici u realnoj političkoj utrci, što znači da preostala dva kandidata imaju znatno manji politički značaj i slabije artikulisan motiv, kakav god on bio. Kada je riječ o ograničavanju uloge nezavisnih kandidata u biračkim odborima, važno je znati razliku između lokalnih i općih izbora.

Na lokalnim izborima 2024. godine, uprkos te godine uvedenim novim pravilima, bilo je prijavljeno  čak 119 nezavisnih kandidata. Jedno od objašnjenja za to jeste činjenica da je te godine čak 43 kandidata dolazilo iz reda nacionalnih manjina. Naime, u mnogim općinama i gradovima u BiH zakon garantuje posebna vijećnička mjesta za nacionalne manjine, pa se ti kandidati tradicionalno prijavljuju kao nezavisni, jer tako imaju realnu šansu da uđu u općinska i gradska vijeća i sa relativno malim brojem glasova.

Osim toga, na lokalnom nivou je i realnije biti stvarni, a ne fiktivni nezavisni kandidat. Ako je neko prepoznat u svojoj mjesnoj zajednici ili manjoj općini, ima veću šansu da ostvari rezultat i bez stranačke infrastrukture.

Više uvjeta i manje šansi za uspjeh na općim izborima

Na općim izborima, međutim, situacija je potpuno drugačija. Bez organizovane mreže, logistike i finansijske podrške, nezavisni kandidat gotovo da nema šanse za ozbiljniji rezultat, pa je i to razlog zašto se broj stvarno nezavisnih učesnika drastično smanjuje. Jedan od ključnih faktora koji je sigurno dodatno obeshrabrio fiktivne prijave ove godine jeste i finansijski pritisak.

Pooštrena su pravila i uvedeni veći depoziti za ovjeru kandidature. Tako nezavisni kandidat za člana Predsjedništva BiH mora uplatiti 15.000 KM. Isti iznos se traži i za kandidaturu za Predstavnički dom PSBiH. Za poslanike u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, predsjednika RS ili poslanike u NSRS, depozit iznosi 10.000 KM, dok kandidati za kantonalne skupštine plaćaju 8.000 KM. Ovaj novac se vraća samo ako kandidat ostvari zakonom propisan broj glasova, koji varira u zavisnosti od funkcije. 

U slučaju kandidature za Predsjedništvo BiH, povrat depozita se ostvaruje ako kandidat osvoji trećinu glasova u odnosu na izabranog člana. Primjerice, ako izabrani kandidat osvoji 300.000 glasova, nezavisni kandidat bi morao osvojiti oko 100.000 glasova da bi dobio povrat uplaćenih 15.000 KM. U  bh. realnosti, to je gotovo nedostižan prag, pa nezavisni kandidat za tu poziciju unaprijed može računati da će taj novac izgubiti.

Naročito je rizik, ako nezavisni kandidat uistinu izdvaja svoj novac za kandidaturu, a ne da mu ga daje neka veća stranka što je ranije sigurno bio slučaj, prije svega zbog mjesta u biračkim odborima koje im je donosio lažni nezavisni kandidat. Iako je osnovna namjera ovih finansijskih izmjena vjerovatno bila eliminacija fiktivnih nezavisnih kandidata i zloupotreba sistema, u praksi one mogu djelovati i kao odvraćajući faktor za one rijetke istinske nestranačke kandidate koji bi se možda odlučili na ulazak u izbornu utrku.

Kombinacija novih izbornih tehnologija 

Uprkos tome što su  birački odbori i dalje pod snažnim utjecajem političkih stranaka, kombinacija novih izbornih tehnologija koje s e uvode od ove godine  i eliminacije dosadašnje trgovine mjestima u biračkim odborima ipak predstavlja veliki tehnički napredak izbornog sistema BiH u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa. Time nisu riješeni svi problemi izbornog procesa, ali je značajno sužen prostor i mogućnosti za ranije zloupotrebe koje su godinama pratile izbore.

Zbog toga se, uprkos brojnim manjkavostima sistema, može reći da građani danas imaju osjetno veće šanse da njihovi glasovi budu evidentirani bez krađe kakva je ranije bila mnogo lakše izvodiva.