BOSANSKI PARADOKS: Kako je „kukanje“ postalo najprofitabilnija privredna grana u BiH?

Ako biste pitali prosječnog građanina Bosne i Hercegovine kako ocjenjuje svoj životni standard, odgovor bi gotovo bez izuzetka bio negativan. Sintagme poput „jedva krpimo kraj s krajem“, „nema se“ i „sve je poskupilo“ postale su dio svakodnevnog pozdrava, društveni konsenzus i neka vrsta odbrambenog mehanizma.

Međutim, ako se odmaknemo od subjektivnog osjećaja i pogledamo objektivnu stvarnost na ulicama naših gradova od Sarajeva, preko Zenice, do Banje Luke i Mostara, naići ćemo na ekonomski paradoks koji zbunjuje i strane ekonomske analitičare.

Dok zvanična statistika bilježi niske prosječne plate, potrošačke korpe koje su dvostruko skuplje od tih plata i visok procenat nezaposlenosti, praksa pokazuje nešto sasvim drugo.

Fenomen „pune bašte u 11 ujutru“

Prvi i najuočljiviji paradoks jesu ugostiteljski objekti. Bilo da je riječ o radnom danu, utorku ili četvrtku u prijepodnevnim satima, kafići i restorani u BiH su konstantno puni. Dok bi u zapadnim zemljama u to vrijeme ulice bile prazne jer su svi na radnim mjestima, kod nas se traži „stolica više“.

Isto važi i za tržne centre tokom vikenda, gdje su redovi na kasama nepregledni, kao i za turističke aranžmane. Prvi letovi za ljetovanja ili produžene vikende u evropskim metropolama rasprodaju se sedmicama unaprijed, a u zimskoj sezoni planinski centri bilježe rekordnu posjećenost.

Drugi indikator je vozni park. Iako se stalno naglašava ekonomska kriza, podaci o uvozu automobila pokazuju da građani BiH svake godine troše stotine miliona maraka na nova ili novija polovna vozila, dok su zakrčene ulice i hronični nedostatak parking prostora postali svakodnevica svakog većeg grada.

Gdje leži rješenje ove zagonetke?

Ovaj prividni nesklad između zvanične sirotinje i stvarne potrošnje ima nekoliko logičnih, ali često prešućenih objašnjenja:

1 Siva ekonomija i rad „na crno“: Veliki dio ekonomskog prometa u BiH odvija se izvan zvaničnih tokova. Mnogi građani primaju dio plate u koverti, bave se dodatnim poslovima, uslugama ili trgovinom koja nigdje nije registrovana. Taj „nevidljivi“ novac se ne vidi u statistici plata, ali se itekako vidi na kasama i u kafićima.

2 Dijaspora kao ekonomski stub: Procjenjuje se da bh. dijaspora svake godine kroz zvanične i nezvanične kanale unese nekoliko miliona maraka u zemlju. Taj novac direktno završava u džepovima domaće potrošnje, popunjavaju se budžeti porodica, renoviraju se kuće, kupuju se nekretnine i troši se u ugostiteljstvu.

3 Kultura i mentalitet uživanja: Za razliku od zapadnog mentaliteta gdje se živi za rad i štednju, na našim prostorima je duboko ukorijenjena kultura „meraka“ i življenja u trenutku. Socijalni život, kafa s prijateljima i spoljašnji statusni simboli (poput telefona i automobila) često imaju prioritet nad dugoročnim finansijskim planiranjem. Naš čovjek će radije skratiti budžet za neku drugu životnu stavku nego se odreći rituala kafe ili proslave.

Zaključak

Nije sporno da u Bosni i Hercegovini postoji sloj stanovništva koji zaista živi na rubu egzistencije i kojem je pomoć potrebna. Međutim, generalna slika društva daleko je od apokaliptične sirotinje kakvom je često sami predstavljamo.

„Kukanje“ je na ovim prostorima postalo socijalni bonton, ako kažete da imate i da vam je dobro, rizikujete zavist okoline ili osudu. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini: nismo bogata zemlja, ali živimo u sistemu koji je razvio nevjerovatnu sposobnost improvizacije i preživljavanja na visokoj nozi, uprkos svim ekonomskim pravilima.