Psihologinja Vildana Milavić upozorava: Tragedija često počinje tiho

Povlačenje, beznađe i osjećaj da ste teret drugima ne smiju se ignorisati Iza suicidalnih misli često ne stoji depresija, već duboka psihološka kriza u kojoj osoba više ne vidi izlaz iz problema koji joj u tom trenutku djeluje nepodnošljivo i nerješivo.

Posebno kod mladih, osjećaj neuspjeha, gubitak vlastite vrijednosti i uvjerenje da je budućnost izgubljena mogu postati snažni okidači.

Suicidalnost se često automatski povezuje s depresijom, ali psihologinja Vildana Milavić upozorava da je stvar mnogo složenija.

Mnogo složenije

– Suicidalnost ne podrazumijeva nužno depresivni poremećaj.

Međutim, ono što često postoji jeste stanje duboke psihološke krize u kojem osoba više ne vidi izlaz iz problema koji doživljava kao nepodnošljiv i nerješiv.

U takvom stanju, kako objašnjava Milavić, suicid se može doživjeti kao način da se prekine psihička bol i okonča situacija iz koje osoba u tom trenutku ne vidi drugo rješenje.

Posebno osjetljiva kategorija su mladi ljudi. Pritisak da budu uspješni, očekivanja okoline i osjećaj vlastite vrijednosti koji je snažno vezan za postignuće mogu učiniti da jedan neuspjeh dožive kao mnogo više od prolaznog problema.

– Kod mladih ljudi neuspjeh, posebno kada je osjećaj vlastite vrijednosti snažno vezan za uspjeh, može biti veoma snažan okidač. Tada ono što objektivno jeste jedan neuspjeh – poput nepoloženog ispita – osoba može doživjeti kao potpuni lični poraz, gubitak budućnosti ili osjećaj da je sve što je do tada postigla izgubilo smisao.

Zbog toga, naglašava psihologinja, suicidalnost ne treba posmatrati samo kroz prizmu jednog događaja koji joj je prethodio.

– Zato je važno suicid ne posmatrati kao reakciju na jedan događaj, nego kao krajnji ishod kompleksnog psihološkog procesa.

Sama osoba

Upravo prepoznavanje promjena u ponašanju može biti presudno. Povlačenje, gubitak nade, osjećaj bezizlaznosti ili uvjerenje da je osoba teret drugima mogu biti ozbiljni znakovi da se neko nalazi u dubokoj psihološkoj krizi.

Milavić posebno ističe važnost otvorenog razgovora i direktnog pitanja.

– Najvažnije je da takve ljude ne ostavimo same sa njihovim problemom. Moramo naučiti prepoznati trenutak kada se osoba povlači, gubi nadu, govori da nema izlaza, da je teret drugima ili da više ne vidi smisao. I važno je – pitati direktno: „Da li razmišljaš o tome da sebi nešto uradiš?“.

Takvo pitanje, objašnjava ona, neće osobi „usaditi ideju“ o suicidu.

– Takvo pitanje neće nekome „usaditi ideju“ o suicidu; naprotiv, može otvoriti prostor da osoba konačno kaže koliko joj je teško.

Ne govoriti „nije to ništa“

Jedna od grešaka koje okolina može napraviti jeste pokušaj da se problem umanji. Rečenice poput „nije to ništa“ ili „položit ćeš sljedeći put“ mogu biti izrečene s najboljom namjerom, ali ne odgovaraju nužno onome što osoba u krizi u tom trenutku proživljava.

– Kada se takve misli pojave, ne treba ih umanjivati rečenicama poput „nije to ništa“ ili „položit ćeš sljedeći put“.

U takvom trenutku fokus ne treba biti samo na konkretnom problemu koji je doveo do krize, nego na psihičkom stanju osobe.

– Osobi u tom trenutku često nije potreban savjet kako da riješi ispit, posao ili neki drugi problem, nego pomoć da preživi psihološku krizu i ponovo počne sagledavati mogućnosti koje u tom trenutku ne vidi, naglasila je.

Avaz.ba