Šta znače žene u BH politici i kako se tretiraju?

Bosna i Hercegovina je od završetka agresije i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma imala 11 općih izbora. Nekoliko prvih izbornih ciklusa pažljivo je nadgledano uz značajnu podršku i prisustvo OSCE-a te drugih međunarodnih predstavnika. Tokom prvih godina međunarodne organizacije posebno su insistirale na većem uključivanju žena u politički život. Tako je, uz podršku OSCE-a, uvedena privremena kvota od najmanje 30 posto učešća manje zastupljenog spola na kandidatskim listama, da bi nakon nekoliko izbornih ciklusa taj prag bio povećan na sadašnjih 40 posto.

Ova odredba se, gotovo po nepisanom pravilu, odnosi na žene. Tako se u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine broj žena povećao sa od samo jedne zastupnice, profesorice Medihe Filipović, nakon izbora 1996. godine, (što je značilo da njihov učešće iznosi 2,3 posto) do na između sedam i deset zastupnica u posljednja tri izborna ciklusa, odnosno između 16 i 23 posto ukupnog broja zastupnika.

Iako je povećan broj žena u zakonodavnoj vlasti, postavlja se pitanje da li je i u kojoj mjeri to zaista donijelo promjene u ukupnim političkim i društvenim odnosima u Bosni i Hercegovini.

Potrebno je prisjetiti se jednog primjera koji je proistekao iz veoma bolnog i teškog pitanja za bh. društvo. Zahvaljujući angažmanu zastupnica u prošlom mandatu ostvaren je značajan iskorak u dopuni krivičnog zakonodavstva. Naime, tokom posljednje četiri godine, nakon snažnog i upornog angažmana ženskih zastupnica, usvojen je zakon kojim se femicid definiše kao posebno krivično djelo, odnosno namjerno ubistvo žene.

Nažalost, osim ove inicijative, nije bilo mnogo javno prepoznatljivih i društveno značajnih rezultata koji bi se mogli direktno povezati s povećanim političkim angažmanom žena. Posebno nezadovoljstvo među zastupnicama, ali i brojnim organizacijama koje zagovaraju društvene promjene, izazivaju problemi u tretmanu onkoloških pacijenata te nesposobnost zdravstvenih institucija da moderniziraju i prošire liste lijekova.

Istovremeno, društvene mreže s velikom pažnjom prate i ocjenjuju žene koje su vidljive, glasne i spremne da učestvuju u javnom životu, nerijetko nastupajući na ‘ muški način’. Među njima naravno ima onih koje su spremne sa nepristojnost, direktne uvrede i brutalnost u komunikaciji sa spremnošću za oštre riječi često izvan granica dobrog ukusa kakav je primjer SNSDS-ove Sanje Vulić,. 

Međutim, značajan broj žena u politici čine uspješne, obrazovane i ostvarene osobe koje svojim djelovanjem nastoje unaprijediti kvalitet života svih građana. Uprkos tome, razlike u načinu na koji se različite političarke tretiraju u javnosti i dalje su veoma izražene.Može se smatrati gotovo neupitnim da se žene u javnom prostoru često ne procjenjuju prvenstveno prema znanju, sposobnostima i ostvarenim rezultatima, nego prema političkoj pripadnosti ili ideološkom opredjeljenju.Tako su neke žene porterirane kao hrabre, odlučne, principjelne i sa pravom na svoj stav gotovo bez ikakve kritičnosti, poput recimo u odnosu na Sabinu Čudić, Benjaminu Karić ili Dušku Jurišić. Takve žene gotovo uvijek, po ‘defaultu’ imaju pravo na zaštitu jer su žene i ‘slabiji pol’.

Istovremeno, ukoliko ste s ‘druge strane’ političkog spektra možete bez problema i zadrške očekivati ‘snažnu šutnju’ kada se brutalno vrijeđate zbog  Vašeg izgleda, (kao što je bio slučaj sa tadašnjom ministricom vanjskih poslova Biserom Turković), prava na politički stav i oblačenje, ili potpunog ignoriranja sudske presude kojom se poništava ozbiljna javna defamacija i kreiranje specifičnog narativa sa ciljem potpune diskreditacije – kao što je bio u slučaju Sebije Izetbegović.

Naravno, neko će reći – a to je čest i rad arugment onih koji tako sakrivaju svoju nepricipjelnost, političko navijanje, novinarsku neprofesionalnost ili jednostavno nedostatak bazičnog kućnog odgoja – ‘da oni koji vrše javne poslove trebaju biti spremni na kritike i oštriju lupu javnosti’. Međutim, vrijeđanje, ponižavanje, omalovažavanje i svjesno narušavanje nečijeg dostojanstva ne mogu se smatrati dijelom legitimne javne kritike. Posebno je problematično kada se profesionalni utjecaj koristi kako bi se tim efektima obeshrabrili druge žene da se uključe u javni život i bore za svoje stavove.

Trenutno dostupni nezvanični rezultati izbora održanih 4. oktobra možda nude dio odgovora na pitanje koliko žene zaista mogu ostvariti politički uspjeh u ovakvom društvenom ambijentu. Već letimičan pogled na zastupljenost žena među izabranim predstavnicima pokazuje koliko je često riječ o svojevrsnom „plivanju uzvodno“. 

Prema dostupnim projekcijama, od 42 zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH izabrano je deset žena, odnosno tek oko 24 posto. U Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, koji broji 98 zastupnika, izabrano je 27 zastupnica ili nešto više od 27 posto. U Narodnoj skupštini Republike Srpske, od ukupno 83 zastupnika, izabrano je 20 žena, odnosno 24 posto.

Dakle, broj izabranih zastupnica i dalje se kreće oko jedne četvrtine ukupnog broja članova zakonodavnih tijela.

Posebno je insteresantno vidjeti kako ‘velike stranke’ prilikom pada ili minimalnog prolaska u parklament  ni u kom slučaju kao svog predstavnika vide ženu. Primjer NiP-a sa dva  ili šest stranaka sa po jednim zastupnikom u državnom parlamentu na ovim izborima jasno govori u prilog ovoj tezi, jer među tih osam osoba nema niti jedne žene. Njen eho možemo naći i u ‘boljim’ primjerima poput onog SNSD-a ili HDZ gdje je izabrano tačno 50% od ukupno izabranih zastupnica u ovom mandatu. Međutim, kako obje ove stranke više decenija vrlo autoritativno vode Milorad dodik i Dragan Čović, ne može se nažaost ogvorit o suštinskom poštovanju žene nego tek ‘privlačnom dekoru’ koji donosi pooenki poen u vanjskoj komunikaciji ovih stranaka.  

Mnogi će, naravno, ukazati na činjenicu da se situacija mijenja jer je u prethodnom mandatu predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine bila žena, a nakon posljednjih izbora žene čine većinu u kolektivnom šefu države.

Nažalost, ukupna ocjena javnosti i u jednom i u drugom primjeru ove dame jasno percipira kao osobe koje su pod direktnom sjenom i/li kontrolom njihovih muških, vrlo nedemokratski orijentiranih, stranačkih šefova. Shodno tome, ovaj podatak je tek faktografska ali ne i suštinska promjena. 

Sve dok žene u javnom prostoru ne budu tretirane sa potrebnim i dužnim poštovanjem koje zaslužuju najprije kao ljudska bića a potom i kao osobe koje imaju pravo i energiju za promociju vlastitog stava bez brutalnih i ponižavajućih osuda imat ćemo ovakvu situaciju.

Iz ovog razloga, tek poneki svjetli primjer spremnosti na odlučno branjenje vlastitog stava i osiguranja mogućnosti na poštovanje ustavljenih činjenica poput jasne sudkse presude, traži ukupnu promjenu percepcije važnosti i kapaciteta uloge žene u društvu. 

To podrazumjeva uputiti i zarađeno izvinjenje ili argumentima predstaviti promjenu stava. Kao što podrazumjeva stati uz sve žene neovisno od političke aflijacije ili stava u slučaju napada na njih ili ispoljenog nasilja prema njima, neovisno od forme. Bosna i Hercegovina kao relativno malo društvo nema ni pravo ni luksuz da se zbog unaprijed određenih i obojenih predrasuda odriče polovine svog stanovništva. 

Brojni su dokazi oko nas od izuetnih i planetarno poznatih ‘Majki Srebrenice’ izuzetnih menadžerica i poslovnih žena, profesorica, doktorica, vaspitačica i novinarki, sudinica koje su spremne uhvatiti se u koštac sa najvećim ‘močnicima’ ove države pa do naših predstavnica u zakonodavnim tijelima i parlamnetima da bi mogli nastaviti ovakav tretman žena i njihove uloge. Kvalitet i komparativne prednosti osobe moraju biti važnije od njenog pola ili stranačke pripadnosti.

Tek sa promjenom ove percepcije i shvatanja da su žene Bosne i Hercegovine njen vrijedan i poseban kapital, čak kada se i ne slažemo s njima, možemo svi zajedno iskoristiti sav potencijal naše domovine u cilju pravljenja boljih uslova za život svih nas. To će zasigurno poboljšati društvo u zemlji koja može neuporedivo bolje od ovog što živimo sad. Za to su nam potrebne i žene koje žele i mogu da učestvuju u razvoju društva znajući da neće biti stavljene na ‘stub srama’ samo zbog toga što se nekom na poziciji uticaja ne sviđa njihova politika ili neka druga pripadnost. U tu i takvu promjenu neće biti iznenađenje da vrijeme kada žene u našim zakonodavnim tijelima ne mogu doseži ni 30% zastupljenosti bude dačeka prošlost.  

Hayat