U BiH se i dalje traga za 7.566 nestalih: “Ja sam sina ukopala samo sa dvije kosti”

Dvadeset godina od usvajanja Zakona o nestalim osobama u BiH, porodice upozoravaju da su ključna prava i fond za podršku ostali samo mrtvo slovo na papiru.

U Bosni i Hercegovini i dalje se traga za 7.566 osoba nestalih tokom rata. Zekija Avdibegović, predsjednica Udruženja nestalih Općine Ilijaš, tokom 1992. godine izgubila je muža Omera i sina Elvedina. Prisjeća se da su većinu muškog stanovništva iz tog sela odveli u logor u tadašnjoj školi “27. juli” Ilijaš, a za njih od tada više nisu čuli.

“Ja sam izgubila muža i sina i do danas ih nikad nisam našla. Iz moje kuće su odvedeni u logor, a iz logora su u noći sa četvrtog na peti juli 1992. odvedeni negdje i nikad ih nismo našli. Još 42 moja sugrađana i komšije bili su u tom logoru. Što se tiče njih, nikad ništa više nismo saznali”, kaže Zekija Avdibegović iz Udruženja nestalih Općine Ilijaš.

“Ne otkrivaju se grobnice, ne nalaze se naša djeca. Ja sam sina ukopala samo sa dvije kosti. Ima majki koje još uvijek nisu pronašle svoju djecu i to je strašno”, dodaje Fadila Efendić iz Udruženja Srebreničke majke.

Pitanje nestalih dugoročan je proces za njihove porodice, koje godinama žive u neizvjesnosti i nadaju se da će se od svojih najmilijih u nekom trenutku dostojanstveno oprostiti. Seida Karabešić iz Prijedora kaže da su prava na nivou entiteta diskriminatorna te da zavise od prebivališta porodice.

“Problem je to što mi ne možemo uključiti ni mlade osobe, niti raditi neke stvari koje su jako bitne u sprečavanju prijenosa transgeneracijske traume. Ne možemo raditi s porodicama nestalih, pitanje nestalih je jako teška trauma”, ističe Seida Karabešić iz Udruženja Prijedorčanke Izvor.

U BiH se i dalje traga za 7.566 nestalih: “Ja sam sina ukopala samo sa dvije kosti”

Iako je Zakon o nestalim osobama usvojen prije više od dvije decenije, brojna prava porodica nestalih i dalje nisu ostvarena, uključujući materijalnu podršku i pravo na upravljanje imovinom nestalih, a nije osnovan ni fond za podršku porodicama.

“Nismo svi u budžetima. Tražimo sada od njih, ako nas proglase udruženjima od općeg interesa, da svi mogu tražiti sredstva od lokalnog, kantonalnog do federalnog nivoa, zavisi ko je gdje registrovan. Ovako visimo kao čardak ni na nebu ni na zemlji”, kaže Munevera Avdić iz Organizacije porodica nestalih osoba Kotor Varoš.

“Ostali dio zakona vezan za individualna i materijalna prava, za socio-ekonomski status porodica, za održivost mentalnog zdravlja, za aktivnosti koje bi udruženja realizovala, nažalost, apsolutno se ne implementira, niti se implementira u dijelu kaznenih odredbi”, dodaje Avdić.

Iz resornog ministarstva navode da su svjesni da bi Ministarstvo trebalo sistematičnije pratiti nadzor nad provedbom zakona te da su poduzete aktivnosti na donošenju propisa u vezi s načinom na koji će se vršiti nadzor.