Jusuf se vratio iz Norveške u BiH i otvorio farmu krava. Sada se razočarao, ali da i dalje “ima nadu”

Kada je nakon godina provedenih u Norveškoj odlučio da se vrati u Kozarac i kapital stečen u inostranstvu uloži u rodni kraj, Jusuf Arifagić nije planirao samo izgraditi farmu krava. Njegova zamisao bila je da iskustva jedne od najrazvijenijih evropskih poljoprivreda prenese u Bosnu i Hercegovinu, pokrene proizvodnju, otvori nova radna mjesta i stvori osnovu za razvoj stočarstva na širem području Balkana.

Danas, dok na farmi u Kozarcu pokazuje opremu, grla i dokumentaciju koja svjedoči o godinama ulaganja, govori o tome koliko je od prvobitnih planova ostalo neostvareno. Ipak, u njegovoj priči, pored razočarenja, još ima prostora za uvjerenje da Bosna i Hercegovina može mnogo više proizvoditi i da poljoprivreda može biti jedan od temelja njenog razvoja.

Priliku da upozna norveški model poljoprivredne proizvodnje dobio je tokom života i poslovanja u toj zemlji. Odrastao je u porodici koja se generacijama bavila poljoprivredom, a iskustvo iz Norveške pomoglo mu je da sagleda mogućnosti koje, kako kaže, domaći prirodni resursi pružaju.

Norveški model

„Mi imamo prirodno bogatstvo koje ne možeš nigdje kupiti za novac. To je trebalo iskoristiti i staviti u funkciju. Gledao sam Norvešku, zemlju okovanu snijegom i ledom, i pitao se kako ljudi u takvim klimatskim uslovima mogu imati tako razvijenu poljoprivredu, dok mi, sa mnogo povoljnijim uslovima, ne koristimo ono što imamo“, kaže Arifagić.

Upravo je norveška crvena krava postala središte njegovog poslovnog poduhvata. Na farmu je uvezao grla iz Norveške, a s njima i ideju da se uzgoj, selekcija i proizvodnja kvalitetnog rasplodnog materijala razvijaju u Bosni i Hercegovini.

Plan je bio da farma u Kozarcu postane baza za razvoj reproduktivnog centra, u kojem bi se uzgajali elitni bikovi, proizvodilo sjeme za vještačko osjemenjavanje i kvalitetna genetika distribuisala na tržišta regiona, ali i šire.

Stručna podrška

Arifagić navodi da je za uvoz norveške genetike dobio potrebne licence, a da je norveška stručna zajednica bila spremna pomoći u edukaciji domaćih farmera, veterinara i drugih stručnjaka. Govorilo se i o saradnji poljoprivrednih škola, razmjeni učenika i mogućnosti da domaći proizvođači svoje proizvode plasiraju na skandinavsko tržište.

„Norvežani su bili spremni da pošalju stručnjake, da edukuju naše ljude i pomognu nam da razvijamo proizvodnju. Nisu tražili novac za taj naučni i stručni dio saradnje. Ja sam kupio krave, platio njihov transport i uložio u farmu, a trebalo je da zajedno napravimo nešto što bi koristilo cijeloj zemlji“, prisjeća se Arifagić.

Na farmi su razvijeni i prateći poslovi. Registrovano je preduzeće Geno Balkan, koje se bavi uvozom genetike, a Arifagić navodi da je farma ispunila potrebne standarde za izvoz mlijeka. Ulagalo se u opremu, stručna usavršavanja i infrastrukturu, uz nastojanje da se proizvodnja organizuje prema savremenim evropskim principima.

Zaustavljeno širenje

U jednom periodu stočni fond na farmi i povezanim kapacitetima bio je znatno veći nego danas, a planovi su podrazumijevali daljnje širenje. Arifagić kaže da je 2018. godine farmi predao oko 2,9 miliona litara mlijeka, uz dodatne količine koje su iskorištene za ishranu teladi.

Kapacitet farme, prema njegovim riječima, iznosi oko 650 muznih grla, uz mogućnost godišnje proizvodnje od 5,5 do šest miliona litara mlijeka. Međutim, razvoj je zaustavljen nakon promjena u sistemu isplate podsticaja.

Arifagić kao prekretnicu izdvaja odluku iz 2019. godine, kada je Ministarstvo poljoprivrede Republike Srpske, kako navodi, uvelo ograničenja u obračunu premija za proizvođače mlijeka. Prema njegovom tumačenju, takav sistem posebno je pogodio velike proizvođače koji su ulagali u povećanje proizvodnje i planirali daljnje širenje.

Smanjena proizvodnja

„Ja sam se pripremao da povećam proizvodnju na više od tri miliona litara, a onda sam se našao u situaciji da veliki dio proizvedenog mlijeka ne ulazi u obračun podsticaja. Kada imaš toliku proizvodnju, investicije, zemljište i radnike, ne možeš preko noći promijeniti način poslovanja. Ako smanjuješ proizvodnju, moraš smanjivati i broj radnika i površine koje obrađuješ“, kaže Arifagić.

Prema njegovim riječima, danas se na farmi muze oko 120 grla, dok ih je u periodu najveće proizvodnje bilo oko 380. Godišnja proizvodnja održava se na nivou od približno 1,4 do 1,8 miliona litara mlijeka, što je daleko ispod kapaciteta za koje je farma izgrađena i planirana.

Smatra da razlike u sistemima podrške proizvođačima između Republike Srpske i Federacije BiH dodatno otežavaju poslovanje, posebno kada su u pitanju poljoprivrednici koji rade u neposrednoj blizini entitetske linije, ali ostvaruju različita prava na podsticaje.

Neostvareni projekti

Arifagić naglašava da je, uz farmu, pripremao i projekte koji bi omogućili racionalnije korištenje resursa i razvoj novih proizvodnih djelatnosti. Među njima su pogon za proizvodnju biogasa korištenjem stajnjaka i drugih organskih ostataka, solarni paneli na krovovima objekata te staklenici koji bi koristili proizvedenu toplotnu energiju.

Planirao je i proizvodnju organskih đubriva, kao i razvoj prerađivačkih kapaciteta, kako bi se sirovo mlijeko pretvaralo u proizvode veće dodane vrijednosti. U konačnici, kompleks je trebalo da preraste u centar koji bi objedinjavao proizvodnju, energetsku efikasnost, edukaciju i razvoj stočarstva.

„Sve sam to projektovao i pripremio. Napravili smo prvu fazu pogona za biogas, razdvojili sisteme voda i pripremili krovove za solarne panele. Plan je bio da proizvodimo energiju, koristimo organski otpad i razvijamo novu proizvodnju. Ali za takve investicije potrebna je stabilnost i podrška. Ne možete stalno ulagati, a da se pravila mijenjaju tako da ne znate na čemu ste“, poručuje Arifagić.

Odnos prema poljoprivredi

Kaže da problemi njegove farme nisu samo pitanje jednog preduzeća, jer se kroz sudbinu domaćih proizvođača vidi širi odnos prema poljoprivredi i proizvodnji hrane, posebno u vremenu kada se sve više govori o sigurnosti snabdijevanja i zavisnosti od uvoza.

„Značajne površine obradivog zemljišta se ne koriste, dok domaći proizvođači teško dolaze do dugoročnih uslova za ulaganje i razvoj. Umjesto da se sirovine prerađuju i na tržište plasiraju proizvodi veće vrijednosti, BiH propušta mogućnost da razvije snažniju prehrambenu industriju“, naglasio je.

Kao primjer navodi Norvešku, u kojoj su proizvođači mlijeka organizovani u snažan sistem zadruga i povezani s prerađivačkom industrijom. Takav model, smatra, pokazuje koliko su važni saradnja proizvođača, stabilna pravila i svijest potrošača o značaju domaće proizvodnje.

Razočarenje povratnika

„Norvežani znaju da iza svakog litra mlijeka stoji čovjek koji radi 24 sata dnevno. Oni vrednuju svog farmera, štite poljoprivredno zemljište i stvaraju uslove da proizvodnja opstane. Kod nas se često govori o tome šta ne možemo, a mnogo manje o tome šta bismo mogli uraditi s resursima koje imamo“, kaže Arifagić.

Njegovo razočarenje nije, međutim, vezano samo za poslovanje. Kao povratnik, očekivao je da će se nakon rata društvo postepeno oporavljati i da će se otvarati prostor za razvoj, obrazovanje i bolji život. Umjesto toga, kako kaže, godinama posmatra odlazak mladih, gašenje proizvodnje i pražnjenje sela.

O iskustvu rata i njegovim posljedicama govori s posebnom težinom. Kozarac i Prijedor za njega nisu samo mjesta u kojima je izgradio poslovni poduhvat već i prostor dubokih porodičnih i kolektivnih rana. Zbog toga insistira na potrebi da se ljudi okrenu saradnji i zajedničkom životu, umjesto da budu zarobljeni u političkim podjelama.

Sačuvati ljude

„Majke koje su izgubile djecu nose istu bol, bez obzira na to kako se zovu i kojoj vjeri pripadaju. Šta treba da ostavimo svojoj djeci – mržnju? Pa mržnja je opasnija od nuklearnog oružja“, kaže Arifagić.

Uprkos svemu, ne odustaje od uvjerenja da Bosna i Hercegovina ima potencijal da postane značajan proizvođač hrane. Smatra da su potrebni jasna strategija, odgovornije upravljanje resursima i politička odluka da se domaća proizvodnja zaštiti i razvija.

Njegova priča tako ostaje između onoga što je već izgrađeno i onoga što je moglo biti. Na jednoj strani su savremena farma, norveška genetika i godine ulaganja, a na drugoj neostvareni planovi za širi razvoj poljoprivrede i prerade hrane.

Za Arifagića jeste bitno koliko će mlijeka njegova farma proizvesti naredne godine. Ali mu je mnogo važnije hoće li ova zemlja uspjeti sačuvati ljude koji žele da rade, zemlju na kojoj mogu proizvoditi i mogućnost da od vlastitog rada žive u svom kraju.