Bio je jedan od najvećih u Jugoslaviji, živio je u Sarajevu, naše majke su ga obožavale, a najveći hit bila mu je pjesma o prelijepoj ženi!

Odlaze naše majke koje su ga voljele, kao i publika koja pamti koncerte. Ovih 20 godina bez njega javna intonacija uglavnom je vulgarna. Ali njegov je jedinstven glas u digitalnom svemiru dostupan svima na klik.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Napisao je to 18. marta 2023. godine, povodom 20. godišnjice smrti Dragana Stojnića, za Deutsche Welle književnik Dragoslav Dedović.

Stojnić, jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslavenskih šansonijera, rođen je 1937. godine u Beogradu. Živio je u Sarajevu, Banjoj Luci, Skoplju i Beogradu, gradovima koji su obilježili njega i njegovo muzičko stvaralaštvo. Ali gdje god da je dolazio, u srcu je uvijek nosio pjesmu.

Posebno ga se rado sjećaju starije Sarajlije, koje o Stojniću imaju samo riječi hvale, govoreći o njemu kao o velikom gospodinu i iskrenom prijatelju Sarajeva i Bosne.

Od Sarajeva do pariške Olimpije

Njegovi muzički počeci vezuju se za sarajevski ansambl „Prijatelji“, a prvi veliki uspjeh ostvario je 1964. godine pobjedom na festivalu „Mikrofon je vaš“ u Kraljevu, gdje je izveo pjesmu „Bila je tako lijepa“.

Bila je to obrada francuske šansone „Elle était si jolie“, koju je Alain Barrière izveo na Eurosongu 1963. godine. U Stojnićevoj interpretaciji pjesma je postala jedan od najprepoznatljivijih evergreena jugoslavenske zabavne muzike.

Već naredne godine osvojio je prvu nagradu na festivalu u Opatiji s pjesmom „Zašto dolaziš samo sa kišom“, a 1966. nastupio je u čuvenoj pariškoj Olimpiji, jednoj od najprestižnijih evropskih koncertnih dvorana.

Tokom karijere duge gotovo četiri decenije izgradio je prepoznatljiv muzički izraz, oslonjen na francusku šansonu, poeziju, nostalgiju i nenametljivu eleganciju. Posebno mjesto u njegovom repertoaru zauzimale su interpretacije pjesama Jacquesa Brela, Charlesa Aznavoura i drugih velikana francuske muzike.

Gospodin nekog drugog vremena

Stojnić nije bio pjevač koji je publiku osvajao spektaklom, provokacijama ili estradnim skandalima. Bili su mu dovoljni glas, pjesma i dostojanstveno držanje.

U vremenu kada su se popularnost i umjetnička vrijednost mnogo češće podudarale, predstavljao je poseban tip umjetnika: obrazovanog, odmjerenog, elegantnog i gospodstvenog.

Njegove pjesme govorile su o ljubavi, prolaznosti, rastancima i uspomenama. O svemu onome što čovjek teško uspijeva izgovoriti, ali prepoznaje čim čuje nekoliko taktova dobre muzike.

Zbog toga je Stojnić bio mnogo više od popularnog pjevača. Bio je predstavnik jednog kulturnog senzibiliteta u kojem su suptilnost, obrazovanje i osjećaj za lijepo predstavljali vrijednosti, a ne osobine kojih se treba stidjeti.

Za Sarajevo, grad u kojem je započeo svoj muzički put, njegovo ime ostalo je vezano za vrijeme kada su gradske kafane, koncertne dvorane i kulturni život imali posebnu eleganciju.

Glas koji nije nestao

Dragan Stojnić preminuo je 19. marta 2003. godine u Beogradu, u 65. godini života. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

Iza njega su ostale pjesme koje su nadživjele državu u kojoj su nastale, generacije koje su ih slušale i muzičke trendove koji su se smjenjivali.

A možda je upravo u tome najveća vrijednost njegovog naslijeđa.

U vremenu sveopće buke, agresivne samopromocije, vulgarnosti i beskrajne borbe za pažnju, Stojnićev glas podsjeća na jedan gotovo iščezli ideal javne kulture. Na vrijeme kada umjetnik nije morao biti glasan da bi bio veliki, niti prost da bi bio primijećen.

Dragan Stojnić pripadao je svijetu u kojem je gospodstvo bilo način života, a ne poza za javnost.

Taj svijet možda je nepovratno nestao. Ali dok god negdje svira „Bila je tako lijepa“, nešto od njegove ljepote još živi.