Otišla je iz Zenice u Sjedinjene Američke Države, gdje je izgradila profesionalni put u svijetu fotografije i fotožurnalizma.

Njene fotografije bilježile su ljudske sudbine, teške životne priče i trenutke koji su zaslužili da budu sačuvani od zaborava. Izlagala je u zgradi Kongresa Sjedinjenih Američkih Država, a jedna od njenih fotografija našla se i na naslovnici knjige “Our Bodies, Their Battlefields” autorice Christine Lamb.

Ipak, Zenica je ostala važan dio njenog života. Dijana Muminović odlučila se vratiti u rodni grad, gdje je pokrenula Školu fotografije, projekat kroz koji je svoje znanje i ljubav prema fotografiji prenosila na različite generacije. Škola je, osim edukacije i izložbi, učestvovala i u fotografisanju brojnih događaja u Zenici, a njen rad pokazao je kako umjetnost može povezivati ljude i stvarati zajednicu.

U razgovoru za 072info govorila je o odlasku u Ameriku, prvim fotografskim iskustvima, susretima s ljudima čije su priče ostavile dubok trag na nju, povratku u Bosnu i Hercegovinu te planovima za nastavak rada Škole fotografije.

Otišli ste iz Zenice 1997. godine. Kako danas pamtite taj odlazak i kada ste prvi put osjetili da fotografija može postati mnogo više od hobija?

Odlazak iz Zenice bio je jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Uvijek sam imala osjećaj da nekoga ili nešto ostavljam iza sebe. Kada sam se prvi put vratila u Zenicu, četiri godine kasnije, sa sobom sam nosila malu kameru. Fotografisala sam svaki kutak, svaki trenutak, jednostavno zato što sam toliko voljela svoj grad i ljude u njemu.

Jedna od tih fotografija, na kojoj su zabilježene baklje na utakmici Bosne i Hercegovine i Turske, završila je u izlogu jedne foto-radnje. Fotografija se kasnije mnogo puta reprodukovala i prodavala. Tada nisam ni razumjela autorska prava, ali nisam željela prodati negativ.

Taj događaj me natjerao da se zapitam: ako fotografija jedne bakljade može toliko utjecati na ljude, šta tek mogu ispričati neke druge fotografije? U Americi sam tada otkrila studij fotožurnalizma.

Studirali ste psihologiju, engleski jezik i geografiju prije nego što ste se ozbiljnije posvetili fotografiji. Kako je došlo do te profesionalne prekretnice i koliko su studiji na Western Kentucky University i Ohio University utjecali na Vaš razvoj?

Studirala sam različite oblasti, a onda me jedan mentor pitao šta zapravo želim raditi u životu. Odgovorila sam da želim putovati, fotografisati i donositi promjene. On me je usmjerio prema jednom od najboljih programa fotožurnalizma.

Studirala sam na Western Kentucky University i Ohio University. Tamo nisam naučila samo tehničke stvari o fotografiji. Naučila sam koliko fotografija može pozitivno utjecati na ljude, podizati svijest, pokretati promjene i prenositi emocije. Shvatila sam da fotografija može biti mnogo više od lijepog kadra.

Iza Vas su brojne izložbe, uključujući i izlaganje u zgradi Kongresa SAD-a. Posebno se izdvaja fotografija koja je završila na naslovnici knjige “Our Bodies, Their Battlefields” Christine Lamb. Koliko Vam znači taj trenutak i šta Vam je značio rad na pričama žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje?

Među prvim samostalnim izložbama bila je i ona u zgradi Kongresa SAD-a. Tokom jednog boravka u Zenici fotografisala sam ruke svoje nane, ali sam istovremeno dokumentovala i poslijeratne priče, identifikacije ubijenih, masovne grobnice i porodice koje su tragale za svojim najmilijima.

To je bio dugogodišnji rad. U jednom trenutku osjetila sam da sam uradila svoj dio i da fotografije mogu nastaviti živjeti kao svjedočanstvo i glas ljudi čije su priče zabilježile.

Kada je jedna od mojih fotografija kasnije izabrana za naslovnicu knjige Christine Lamb “Our Bodies, Their Battlefields”, to je bio zaista magičan trenutak. Bio je to dokaz da fotografije mogu pronaći svoje mjesto čak i godinama nakon nastanka. Taj trenutak nadoknadio je mnoge neprospavane noći, dane bez novca, putovanja bez sigurnog smještaja, kišu, blato i sve žrtve koje su bile dio tog rada.

Knjiga govori o iskustvima žena tokom rata, njihovim traumama, snazi i seksualnom nasilju kao ratnom oružju. Upoznala sam žene različitih vjerskih i životnih uvjerenja koje su preživjele seksualno nasilje tokom rata, ali i žene koje su izgubile muževe, sinove i druge najmilije. Njihova bol ne prestaje, ali ne prestaje ni njihova snaga.

U vrijeme kada je fotografija izabrana za naslovnicu knjige radila sam u Medici Zenica, organizaciji koja pruža podršku ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje.

U Zenicu ste se vratili 2017. godine. Šta je presudilo da napustite život u Americi i odlučite se vratiti u Bosnu i Hercegovinu?

Prije povratka bila sam na master studiju na Ohio University i zaista sam voljela to mjesto. Ipak, sva iskustva koja sam stekla i moje uvjerenje da fotografija može pokrenuti promjene probudili su u meni želju da nešto stvaram.

Jednom prilikom posjetila sam porodicu u Kentuckyju. Otac mi je tada rekao da idem tamo gdje želim biti. Već narednog dana spakovala sam stvari i krenula prema Bosni i Hercegovini.

To je bila jedna od najboljih odluka u mom životu.

Škola fotografije u Zenici postala je mnogo više od mjesta na kojem su polaznici učili o fotografiji. Kako je nastala ta ideja i na šta ste danas posebno ponosni kada pogledate sve što ste zajedno napravili?

Škola fotografije je, pored izložbi i nagrada, moja najveća nagrada i najznačajnije postignuće. Pokrenula sam je kako bih podijelila svoje znanje i ljubav prema fotografiji, ali i stvorila nešto u vlastitoj zajednici.

Škola je bila otvorena za sve generacije. Najmlađi polaznik imao je 12, a najstariji 72 godine. Dolazili su članovi porodica zajedno, majke i unuke, djedovi i unuci, studenti, zaposlene žene, penzioneri i ljudi različitih životnih priča.

U našem programu nije bilo političkih, nacionalnih, vjerskih niti bilo kakvih drugih podjela. Fotografija je povezivala ljude kao porodicu. Pokazali smo da umjetnost može stvarati zajednicu i donositi promjene.

Posebno mi je drago što Škola nije ostala samo na edukaciji. Učestvovali smo i u fotografisanju Zeničkih noćnih cenera, kao i brojnih drugih događaja u gradu. Polaznici su tako imali priliku primijeniti naučeno, steći iskustvo na terenu i biti dio događaja važnih za Zenicu.

Vaš povratak u Bosnu nije bio jednostavan. U jednom trenutku ste se našli pred brojnim izazovima, ali ste ipak uspjeli pokrenuti vlastiti projekat. Šta Vam je pomoglo da istrajete i kakvi su danas planovi za Školu fotografije?

U Bosnu sam se vratila gotovo kao što sam nekada otišla u Ameriku – ponovo kao izbjeglica, samo ovaj put vlastitom odlukom. Završila sam master studij iz vizuelnih komunikacija, ali sam se vratila s gotovo nimalo novca. Pitala sam se jesam li donijela pravu odluku.

Onda me kontaktirala jedna američka bolnica koja je željela koristiti fotografiju ruku moje nane. Prepoznali su toplinu koju su željeli imati u svom prostoru. Novac koji sam dobila omogućio mi je da platim registraciju Škole fotografije, nabavim dio opreme i pokrijem osnovne životne troškove.

Administrativni procesi bili su teški, ali su mi umjetnici pomogli oko prve prijave projekta. Ljudi su donirali stolove i opremu, direktor Muzeja grada Zenice otvorio mi je vrata, a novinari i umjetnici postali su prijatelji. Sve bez štele.

Neki su me pitali zašto sam se vratila kada svi odlaze. Upravo mi je to davalo dodatnu motivaciju.

Trenutno sam ponovo u Americi, gdje me život odveo prije godinu i po, i napravila sam pauzu u profesionalnom radu. Ipak, plan je da Škola fotografije ponovo počne s radom od 2027. godine.

Mladima bih poručila da naprave nekoliko planova koji su u skladu s njihovim željama i mogućnostima. Prilike će doći. Hodajte samouvjereno čak i kada nemate sve uslove. Ako sami ne vjerujete u ono što želite stvoriti, teško ćete u to uvjeriti druge.

Priča Dijane Muminović podsjeća da povratak ponekad nije korak unazad, nego prilika da se vlastitim znanjem, iskustvom i radom ostavi trag u zajednici iz koje se poteklo.