Želite pročitati objavu ukratko?
AI sažetak
Dok se Kantonalna bolnica Zenica posljednjih dana nalazi u fokusu javnosti zbog brojnih dešavanja i reakcija građana, oglasili su se i oni koji su u ovoj zdravstvenoj ustanovi liječeni i koji iz vlastitog iskustva imaju šta ispričati.
Među njima je i Zeničanka Ajka Čelenka, koja je odlučila podijeliti svoju potresnu životnu priču i iskustvo iz perioda pandemije koronavirusa, kada se u KBZ-u borila za vlastiti život.
Njena ispovijest posebno je emotivna jer, kako navodi, uprkos izuzetno teškom zdravstvenom stanju, komi i dugotrajnoj prikovanosti za bolnički krevet, nije doživjela loše iskustvo od medicinskog osoblja. Naprotiv, ističe da su se medicinski tehničari i medicinske sestre, uprkos teškim uslovima i iscrpljenosti, trudili i borili za pacijente.
U nastavku prenosimo njenu objavu u cijelosti:
„Ne znam kako da započnem ovaj tekst…
U jeku dešavanja šta se dešava u bolnicama posebna kategorija je psihijatrija pa ostali odjeli, odlučih napisati ovaj tekst.
Iako je prošlo 6 godina od strahote zvane COVID, ja i danas imam traume od onih šipki na prozorima.
Prije nego ću završiti na odjelu ja sam kući se borila nekih 7 dana. U tih sedam dana otišla sam do naše ambulante, izmjerili su mi temperaturu koja je bila 41 stepen, odmah su me poslali u COVID ambulantu u Zenici koja se nalazila do hitne pomoći.
Doktor uslikao pluća, uzeli bris, pozitivna, slika pluća bijela ali ne toliko, daje mi antibiotik Sumamed, šalje nazad kući.
Zbog mog oštećenog želuca ja Sumamed nisam mogla piti, prva tableta i povratila sam. Suprug je otišao na posao, u tom dolazi prijateljica, donosi sve moguće sirupe, tablete, djeci da jedu, voće itd. dostavlja do vrata jer ja nisam željela da i drugi se razbole.
Helem, došao je dan kada ja nisam mogla otići do WC-a. Zovem sestru da nazove Mehmeda da ide kući jer ja ne mogu svoju Daliju da uzmem, imala je 5 mjeseci. Sve se to dešava 20. februara 2021. godine.
Sutradan vozi on mene opet u COVID ambulantu, doktor govori odmah hitno za bolnicu, pluća su haos.
Izlazimo, ja sam mislila da će me Mehmed voziti, ali ne, nego hitna kola. U kolima mi odmah daju kisik, jer cijelo to vrijeme ja sam se borila za vazduh, pluća su me boljela kao da me neko nožem reže. Nisam mogla hodati bez da me neko drži.
Odlazim u bolnicu, odjel infektologija, doktorica me prima, radi pregled i govori: ‘Moraš ostati, nema priče!’
Ja onako u suzama govorim: ‘Ali ja dojim, ja imam djecu, neću da ostanem.’
Sjela je do mene i rekla: ‘Za dojenje nemoj da brineš, a ako hoćeš da živiš svojoj djeci, poslušaj me i ostani.’
Tako je i bilo.
Nisu dali da hodam, nego su me opet kolima hitne odvukli u glavnu bolnicu, ali onaj dole podrum, kažu da je to bivša psihijatrija.
Kada sam ugledala ona vrata, muka mi je bila, kao da idem u neki logor. Kada smo kročili unutra, zatvorili su ulaz i katancem zaključali. Ja sam mislila da je tu moj kraj, da ja živa neću izaći.
Smjestili su me, uključili kisik i čekala sam doktore da vide stanje.
U jednom momentu moram na WC, ustajem i sama odem. Sestrica me spazila i rekla: ‘Ni slučajno nemoj više da ustaješ!’
Tada dolaze, uključuju mi kateter, stavljaju pampers, štimaju onaj kisik i odlaze.
Ja još nisam svjesna sobe, niti ko se u njoj nalazi. Tek kasnije sam se okrenula i vidjela tri starice. Dvije su bile vezane, vidno izgubljene u vremenu i prostoru, treća je bila komunikativna i lijepo je izgledala.
Da skratim, iako je bio tih dana haos na tom odjelu, iako su tehničari i sestrice padali od umora, od rada, ja nisam doživjela ništa loše.
Iako sam četiri dana bila i u komi, iako sam bila prikovana za krevet skoro 20 dana, možda od tih 20 dana ja pola nisam bila svjesna, nisam osjetila niti doživjela nešto loše.
Samo jedan incident je bio, malo sestricu ponijelo (a možda i mene, zbog manjka kisika u mozgu). 🙃
U kakvim uslovima su ti ljudi radili, bili su dobri.
Oni nisu znali štimati kisik, ali su se borili, učili…
Jedne noći moja ova velika boca kisika počela je da pravi strašne zvukove. Ja sam mislila gotovi smo, ovo će da eksplodira.
Tehničar je čuo i dotrčao. Kaže: ‘Šta je ovo?’
‘Ne znam’, rekoh.
Trči on opet nazad pa vamo, nosi alat, popravlja, doziva druge i govori: ‘Otići ćemo u vazduh!’ 🙃
Srećom, uspjeli su nekako ‘popraviti’.
Nije evo sve crno. Ima zaista dobrih ljudi, ima dobrih doktora.
Samo sada narod gubi povjerenje zbog šake jada!“
