Abdulah Salihović imao je 18 godina kada je ubijen: Pronađen samo dio posmrtnih ostataka

Abdulah Salihović jedan je od hiljada muškaraca i dječaka koji su ubijeni u genocidu počinjenom na području Srebrenice u ljeto 1995. godine. U trenutku smrti imao je samo 18 godina.

Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2008. godine u masovnoj grobnici Čančari. Pronađeno je samo 30 posto posmrtnih ostataka. Porodica ga je ukopala na kolektivnoj dženazi u Potočarima.

Dvanaest godina nakon toga pronađeno je još nekoliko kostiju koje će biti dodane tokom reekshumacije koja će biti obavljena nakon kolektivne dženaze 11. jula ove godine.

Odvojen od sestre

Abdulah je odvojen u Potočarima gdje je bio sa sestrom Fatimom, kao i hiljade drugih ljudi.

Njegova sestra Almasa tada je imala osam godina. Za Anadolu Agency (AA) se prisjetila života u selu, tridesetak kilometara od Srebrenice.

Otac joj je preminuo prije rata kada je imala samo nekoliko mjeseci. Dva brata, dvije sestre i ona su živjeli sa majkom.

“Do marta 1993. godine sa porodicom sam živjela nekih 30 kilometara od Potočara. Početkom rata sam imala šest godina. Tada se nije vjerovalo da će doći do ovoga do čega je došlo. Moja dva brata, dvije sestre, majka i ja smo zbog granatiranja odlučili da napustimo kuću. Išlo se pješke, većinom tokom noći i uglavnom se nije u jednom mahu dolazilo do Srebrenice koja tada još uvijek nije bila proglašena ‘sigurnom zonom’. Mi smo u susjednom selu Gladovići proveli nekoliko dana, a nakon toga smo došli do Srebrenice”, prisjetila se Almasa koja je tada bila djevojčica.

Imali su sreću da su u gradu imali rodbinu kod koje su mogli biti.

Potresna sjećanja Almase Salihović (Foto: AA)

“U tom momentu Srebrenica je bila puna ljudi koji su živjeli i na ulicama. To je bio prizor koji je danas teško zamisliv u jednom gradu. Ljudi su pravili neke improvizovane šatore od nekog najlona koje je UNHCR dijelio tada”, kazala je Almasa Salihović.

Tada je krenula u prvi razred osnovne škole. Išli su samo kratko u školu jer su se bojali granatiranja.

“Međutim, 1993. i 1994. godina su možda bile najgore zbog gladi koja je nastupila jer je Srebrenica tada bila ‘sigurna zona’. To je bio zatvor otvorenog tipa. Nakon aprila 1993. nije mogla doći nikakva humanitarna pomoć. Pokušavali su nam pomoći tako što su nam iz zraka bacali hranu. Meni je ostalo u sjećanju da moja porodica nikada nije uspjela doći do tih lunch paketa koji su tada značili život. Međutim, jedne večeri, tada su i bacali pakete, jedan je pao u dvorište kuće u kojoj smo stanovali. Dobro se sjećam koliko sam se tada najela”, prisjetila se Almasa.

“Sigurna zona”

Godine 1994. su otišli u naselje Slapovići koje je napravljeno kada je Srebrenica proglašena “Sigurnom zonom Ujedinjenih nacija”.

“Došli smo u jednu od tih kućica koju smo dijelili sa još sedam osoba. Sreća je bila što su te osobe bile naša rodbina. Nastavila sam školovanje. Kad ste dijete živite dan za dan i uvijek pronađete neku vrstu sreće zbog upoznavanja neke drugarice ili u nekim stvarima koje radiš s porodicom. Imala sam taj blagoslov da budem dijete u tom ratnom periodu i vjerovatno iz tog razloga drugačije sve to doživljavam nego ko je stariji ili bio tinejdžer i ko je bio potpuno svjestan i opasnosti i svega što se dešava. Ja strah istinski nisam osjetila do momenta kada smo završili u krugu bivše Fabrike akumulatora”, ispričala je Almasa.

Tada je u bivšoj Fabrici akumulatora bilo od pet do šest hiljada ljudi.

“Tu je bio moj brat i moja starija sestra. Oni su požurili i stigli ranije u Potočare. Mi smo nažalost došli kasnije pa nismo mogli ući unutra ali smo bili izvan zidina. Tada se čula vriska i galama, navečer su dolazili srpski vojnici i odvodili su ljude, pod izgovorom da će ih ispitati. Međutim, dosta njih se nikada nije vratilo. Mi smo ušli u jedan od posljednjih autobusa koji je odvozio ljude odavde na slobodnu teritoriju. U jedan od tih autobusa ušla je moja sestra, brat Salih, naša majka i ja. Autobus se iza Bratunca naglo zaustavio. Tada je ušao mladi vojnik, u jednoj ruci je imao pušku, a u drugoj vojni nož. Galamio je, tražio je novac, zlato, nakit…To je bio trenutak kada sam možda jedini put potpuno bila svjesna straha i opasnosti. Sa sobom sam imala malu lutku, koja nije bila ništa posebno. Dok je on galamio, ustala sam sa svog mjesta i pružila tu lutku vojniku i govorila mu: ‘Ja imam lutku, evo ti’. Samo sam to ponavljala. Tada je vozač ustao, opsovao mu i zamolio ga da izađe. Otišao je”, prisjetila se Almasa.

Pješke do Kladnja

Autobus se više nije zaustavljao do područja u blizini Tišće. Tada su izašli i pješke došli do Kladnja.

“Brat i sestra još nisu bili došli. Međutim, 13. jula navečer došla je samo sestra. Brata su, nažalost, kada su izlazili iz hale u bivšoj Fabrici akumulatora, odvojili, kao i većinu muškaraca i dječaka koji su se tu zadesili. Godine 2008. smo dobili poziv iz Tuzle da ima DNK poklapanje i da su ga pronašli. Radilo se samo o oko 30 posto posmrtnih ostataka, ali odlučili smo da ga ukopamo u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica. Imao je samo 18 godina. Posmrtni ostaci su pronađeni u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari. Pretpostavlja se da je strijeljan u Pilici. Tek nakon 12 godina, dakle, prošle godine, dobila sam poziv da su pronašli još dvije kosti tako da ćemo ih dodati tokom reekshumacije koja će biti nakon kolektivne dženaze 11. jula”, priča Almasa.

Mlađi brat Salih tada je imao 15 godina. Preživio je.

“Moja mama je bukvalno ugurala brata pod sjedište, pokrila ga nekom odjećom. Ispod sjedišta nije ustao sve dok nismo prošli Bratunac i dok nisu prestali da zaustavljaju autobuse”, ispričala je Almasa.

Kao porodica, bez brata, utočište su pronašli na području Srebrenika. Međutim, godinama kasnije vratili su se u svoju Srebrenicu.

Almasa Salihović danas radi kao glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Dok stoji u hali bivše Fabrike akumulatora kaže da je sada drugačije nego tada.

“To mjesto je tada trebalo da bude mjesto spasa, utjehe. Danas sam odrasla osoba i neko ko radi na mjestu čija je misija da se ne zaboravi nijedna žrtva genocida i da se istina o genocidu širi. Osjećate se korisnim na mjestu gdje možete dati svoj doprinos tome da istina mora da bude glasna i da se širi cijelo vrijeme. Radim sjećajući se mog brata, amidža i dajdža koji su ubijeni”, poručila je Almasa.

Raport