Afere se nižu kao na traci, a građani nikad siromašniji

Stotine tužnih ljudi koji čekaju na besplatan obrok, apeli da se djetetu doniraju zimske čizmice i školski pribor, nezaposleni koji mole za bilo kakav posao, penzioneri bez novca za lijekove, sela bez vode i puta.

Ovo je svakodnevica o kojoj se ne priča u vrijeme uzavrelih političkih tema, afera i upiranja prstom.

Neusvajanje budžeta grada Banjaluka, pa neusvajanje rebalansa, svađe oko kadrova u preduzećima i njihove smjene, teške riječi na račun ovih ili onih, ko da ili ne da park, optužbe, krivične prijave… O tome proteklih mjeseci bruji Banjaluka. A redovi ispred kuhinja sve veći, narod sve utučeniji i siromašniji.

Koliko je teško običnim ljudima u svakodnevnoj borbi za goli život najbolje znaju oni koji sa njima svakodnevno pričaju, rade, pomažu, tješe.

Mirosalav Subašić iz “Mozaika prijateljstva”, u čijoj kuhinji svaki dan spremaju 600 obroka za one koji nemaju šta da jedu, kaže za Srpskainfo da nije hrana jedini problem mnogih Banjalučana. Ima i onih koji nemaju gdje da spavaju, šta da obuku, čime da plate struju i vodu.

Ljudi jako teško žive. Bojim se da je situacija danas gora nego za vrijeme rata. Evo, samo mi svaki dan pravimo 600 obroka, svaki dan je jedna zasebna priča kako napraviti tolike obroke i podijeliti najmanje 300 hljebova. Na sreću, proteklog vikenda bila je konferencija u Banskom dvoru, pa je ostalo jako puno lijepih sendviča, voća, vode što je potpomoglo da se pokrije nedelja, kada pravimo 1.000 obroka – ističe on.

Potrebe za hranom i bilo kojom drugom vrstom pomoći mnogo je veća. Ljudi svakodnevno zovu, oni kojima treba kora hljeba i krov nad glavom.

– Obratila nam se žena koja nema gdje da spava. Momak, kojem je umrla majka, pita za pomoć, za paket hrane. Situacija nije ni malo jednostavna. U najvećem gradu Srpske ima pet javnih kuhinja, u registrima svake od njih ima najmanje 300 korisnika – kaže Subašić.

Ovo udruženje uveliko radi na socijalnom preduzeću, kupili su imanje, žele da proizvode svoju hranu, da od tekstila prave krpe…

– Želimo da radimo to kako bi ljudi radili, kako bi im vratili dostojanstvo. Često čujemo kako nam iz drugih opština kažu da je “Mozaik prijateljstva” za Banjaluku Majka Tereza – ističe on.

S druge strane, ima i onih koji, na sreću, ne žive na ivici egzistencije, ali u 21. vijeku nemaju ni pitku vodu, asfalt, o kanalizaciji da ne govorimo.

U selima ljeti stoka jedva preživljava bez vode, fekalije se izlijevaju u kanale, kaldrama nikako da postane pravi put. I sve to se čini manje bitno za političare.

Sociolog Ivan Šijaković upozorava da je već izvjesno vrijeme “preskočen običan čovjek” i da se malo bavi običnim stvarima.

– Bavljenje tim stvarima kod političara podrazumijevalo bi da se oni izlažu riziku da njihovi birači neće dobro da to shvate, da će imati primjedbe. Onda se te teme zaobilaze i skreće se na velike teme ugroženosti nacije, pojave neprijatelja, pritiska međunarodne zajednice. Tu jednostavno možete da homogenizujete građane na jednu stranu, da ih usmjerite, kažete: ćutite, dobro je što imate malo, možete imati još i manje, vidite da nam prijeti opasnost – kaže on.

Druga strana medalje je i što građani ne pokazuju interesovanje za svoj položaj.

Prema njegovim riječima, razlog je što su se ljudi prethodnih dvadesetak godina umorili od raznih protesta, mitinga, očekivanja, glasanja, izbora.

– Zasitili su se i vidjeli da od toga nema koristi, da ne mogu ništa da učine i pustili su to kraju. Gledaju da se snađu za svoj svakodnevni život. Mlađi uglavnom žele da odu u neku drugu zemlju, stariji se prilagođavaju, tako da nemate pritisak da biste se bavili malim temama. Oni koji bi trebali više nemaju potrebe jer im izbori, opstanak upravljanje sredinom ne zavisi od ponašanja građana – naglašava Šijaković.

Sociolog Nemanja Đukić ističe da dešavanja unazad nekoliko mjeseci jasno govore da se tu radi o političkim borbama, bez obzira na karakter učesnika.

– Radi se o problemu distribucije pažnje između političara, političkih elita, njihovih borbi za političku moć i socijalnih pitanja – upozorava on.
Ne dolaze više samo stariji

U javnu kuhinju Crvenog krsta Banjaluka svakodnevno dolazi 440 korisnika.
Po mjesnim zajednicama, aktivisti Crvenog krsta dijele pakete hrane ljudima koji nisu uključeni u javnu kuhinju.

– Činjenica je da je jako puno ljudi u stanju socijalne potrebe. Ko dolazi po obrok ili pita za neku drugu pomoć, više nema pravila. Ranije su to bili stariji ljudi, koji žive sami, bez srodnika. Sad je tu sve više i mlađih, onih koji su ostali bez posla u toku pandemije. Nisu ljudi krivi, moraju nekako da prehrane porodice – kaže za Srpskainfo Željkica Ilić, sekretar Gradske organizacije Crvenog krsta.

Osim hrane, Banjalučani koji dolaze, pitaju i za garderobu, obuću, sredstva za higijena. Ustvari, samo za ono što je potrebno za normalan život piše Srpskainfo