Portal 072info

Alen Muhić ostavljen jer je plod silovanja, danas želi upoznati biološke roditelje

Priča o Alenu Muhiću, dječaku kojeg je majka, nakon što je silovana i u kasnoj trudnoći prognana iz Foče, ostavila u goraždanskoj bolnici, jedna je od onih od koje vam pamet staje i ledi se krv u žilama. Ni ime mu nije željela dati, ni na koji način se nije željela vezati za dijete koje je u tom trenutku za nju predstavljalo plod užasa kojeg je preživjela u Miljevini.

O Alenu se brinulo medicinsko osoblje, a Muharem Muhić, koji je tada radio u bolnici, povremeno ga je nosio kući da bi ga okrijepio i pazio.

Provokacije u školi

Tako je nastala neraskidiva veza dječaka Alena i porodice Muhić, koja ga je usvojila. Tu vezu niko ne može prekinuti. Potresna priča Alena Muhića postala je planetarno poznata nakon što je, prije 11 godina, o njemu snimljen film „Dječak iz ratnog filma”, u režiji Šemsudina Gegića. Alenova priča uskoro bi trebala dobiti nastavak.

Uz probleme koji su pratili odrastanje stotina goraždanske djece, Alen Muhić imao je jedan više, teži i bolniji od svih. Rođen je u Ratnoj bolnici, ostavljen, prepušten sebi i dobrim ljudima u opkoljenom i ranjenom gradu. A bilo ih je što su imali dovoljno veliko srce da u zagrljaj prime jedan dječiji život i sačuvaju ga kroz paklene godine u kojima je izgovorio prve riječi i napravio prve korake.

Zahvaljujući njima, Muharemu i Adviji Muhić, Alen je danas odrastao, zreo, zaposlen kao medicinski tehničar na Hirurškom odjeljenju Kantonalne bolnice Goražde, u istoj zgradi u kojoj ga je majka ostavila i otišla da bi sve pokušala zaboraviti. Alen će istinu saznati tek deset godina kasnije.

– Sve se dogodilo kao kroz neki film. Počelo je s prepirkama u školi, provokacijama od pojedine djece. Jednom prilikom, učenik mi kaže da sam usvojen. Bilo mi je krivo. Čak smo se i potukli. Dođem kući, kažem svojima kako i šta je bilo, a onda su mi oni ispričali istinu – kaže Alen.

“Četničko dijete”

Bol koju je osjećao u početku, vremenom je potisnula ljubav porodice u kojoj je rastao.

– Stvarno nije lako. Međutim, vremenom sam shvatio da su me ti ljudi kod kojih sam odrastao gledali kao rođeno dijete, možda čak i bolje od toga, i bude mi lakše. Bili su mi podrška u svemu, od škole i snimanja filma pa do svega ostalog. Uvijek su mi govorili da me vole više nego rođenu djecu i to su mi dokazali hiljadu puta – ističe Alen.

Četničko dijete, kopile, dijete iz rata, pronašli ga u kontejneru … riječi su koje su ostavile ožiljke na njegovoj duši, ali ih je lakše podnio upravo zbog toga što je bio dijete.

Kasnije je svoju priču ispričao reditelju Šemsudinu Gegiću i snimljen je “Dječak iz ratnog filma”.

– U Međeđi kod Višegrada snimali smo neki film u blizini vikendice njegovih usvojitelja kada nam je u kadar ušetao dječak. Sišao je niz jednu padinu i pravo prema kameri. „Šta to radite”, zagalamio je, a snimatelj i ostali iz ekipe počeli su da ga ušutkuju. Ekipi dam signal da snima, a njemu odgovorim da snimamo film. „Ma kakav tvoj film, ja imam bolji film”, rekao nam je tada desetogodišnji Alen – kaže reditelj Gegić.

Nakon projekcije filma, utihnula je i mahala, jer nakon što je Alen otvoreno progovorio o svojoj sudbini, nije više bilo prostora da se priči o ostavljenom djetetu dodaju izmišljotine. Nijedna bh. televizija, dodaje Gegić, nije prikazala “Dječaka iz ratnog filma”, ali su reportaže o Alenu i ekipi filma objavili CNN, Sky News, Chanel 4 … Kritizirani su i Gegićevi motivi da uradi ovaj film, ali uslijedile su nagrade i čuli su se stavovi svjetskih stručnjaka koji su tvrdili kako je film bio sredstvo za oslobađanje njegovog identiteta.

Sazrela želja

Odmah nakon sarajevske premijere, film je dobio poziv da otvori poznati „Tribeca film festival” na Menhetnu, učestvovao je na brojnim svjetskim festivalima, osvojio nagradu „Golden Art Amphora” u Sofiji …

Nakon prikazivanja filma, do Alena je došla informacija da ga bliži rođak njegovog oca povremeno prati u Goraždu, što je bio signal da ga zanima kako je. U Alenu je vremenom rasla i sazrijevala želja da upozna svoje biološke roditelje.

– Pojačala se ta želja da upoznam te ljude. Da nju pitam zašto je to ona uradila, ali i njega zašto je to uradio. Dok ne sjednem ispred njih, kao sada ispred tebe, nikako ne mogu saznati istinu. Želim na taj upitnik konačno staviti tačku – kaže Alen Muhić.  

Alen Muhić nije siguran hoće li njegovi biološki roditelji željeti da vide njega niti kako će izgledati taj susret, ali zna da zbog nekoga koga ne poznaje neće ostaviti svoje usvojitelje, ljude koji su mu darovali ljubav onda kada mu je najviše trebala.

Potraga za producentima

Odlučio je da njegovu potragu za ocem i majkom te eventualni susret prati kamera. Novi film s Alenom kao glavnim junakom bit će snimljen u okviru serijala „Oral BiHistory” Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA i bit će jedini film rađen u dokumentarno-igranoj formi, kaže producent Fuad Jašarević.

– Pokušat ćemo pronaći i pozivamo koproducente da nam pomognu, jer mi sami ne možemo podnijeti cjelokupan projekt – dodaje Jašarević.

Putokaz ostavljenoj djeci

Na desetine djece u BiH rođeno je nakon nasilnog začeća njihovih majki tokom rata.

– Neka su imala sreću da uđu u domove usvojitelja, neka su po domovima, a neka bez ikakvog identiteta, ni dvojnog ni lažnog ni biološkog. Ovaj film treba toj ostavljenoj djeci da pokaže da nije kraj svijeta i da nije neko zauvijek ugasio svjetlo i stvorio tamu kroz koju Alen sada ide zajedno sa mnom. Da i njima to bude putokaz kako da lakše prebrode svoje probleme, a ne da zauvijek budu etiketirani kao ratna djeca, djeca nasilnika, četnika ili ustaša – ističe reditelj Šemsudin Gegić.

Avaz

Podijelite članak