Ana Jovčić: Teže mi pada ponašanje ljudi nego to što sam slijepa

Do svoje devete godine Ana Jovčić (24) iz Beograda bila je slabovidno dijete koje prepoznaje lica, boje, krupnije predmete. Danas Ana zbog oštećenja očnih nerava može da vidi samo svjetlost, da razlikuje dan od noći. U toj magli ona ipak uspjeva da nađe svoj put, mada život slijepih u Srbiji nimalo nije lak, piše Nova.rs.

– Mogu da vidim odsjaj sunca na vodi, farove automobila noću i sve to kada se potrudim, kad se koncentrišem na gledanje jer sam veći dio vremena fokusirana na druga čula – kaže ona za Nova.rs i ističe da gotovo nijedna slijepa osoba nije slijepa na isti način.

I to što je izgubila vid nije joj, kako kaže, bilo toliko strašno kao što drugima možda djeluje.

– Bila sam dijete, a djeca sve prihvataju lakše nego odrasli, ne mozgaju mnogo o tome, ne postavljaju suvišna pitanja, samo su usmjerena na to kako da nastave da funkcionišu, da se igraju, trče i normalno žive – priča Ana kojoj se slabovidnost prvo javila kao posljedica boravka u inkubatoru jer je rođena u šestom mjesecu trudnoće.

Teže su mi predrasude

I kad je kasnije u jednom trenu u školi jasno shvatila da sasvim gubi vid – nije plakala.

– Nije mi bilo svejedno što više ne mogu sama da radim kontrolne vježbe nego mi je učiteljica čitala pitanja, a ja sam njoj diktirala odgovore, što više ni naslove knjiga nisam mogla da prepoznam, ali nikada nisam zbog toga plakala. To kažem jer sam u životu otkako znam za sebe uvijek i za svašta umjela da zaplačem, ali zbog toga, eto, nisam – priča Jovčić.

Pritom, danas joj je, kako kaže, lakše to što je slijepa, nego to kako je dočekuje svijet oko nje. Ljudi nemaju osjećaja.

– Trudim se da živim kao i svi ostali, ali ako mi na fakultetu literatura nije pristupačna, mnogo ću više vremena utrošiti na iznalaženje načina da spremim ispite, nego na samo učenje. Ako nema zvučnih semafora, a obično ih nema, osjetim nemir kad treba da odem sama u taj dio grada. Uvijek ću sačekati da mi neko pruži podršku, pitati da li je zeleno svjetlo, ali to nije sistemsko rješenje – kaže Jovčić.

Priča kako je taj problem svakog dana, svakog trena s njom jer i ona voli ljude, voli da šeta, da se druži, da ode u kafanu da igra.

Posebna priča su oni koji ne znaju kako da se postave kad vide slijepu osobu.

– Meni je mnogo teže da sa nekim i postanem prijatelj, prvo treba da prođemo kroz onaj proces – šta sve mogu, šta ne mogu, šta smiju preda mnom da kažu, da li je u redu da opsuju… I kad shvate da samo treba da se opuste i zanemare to što ne vidim, učinjen je ogroman korak i počnemo da se družimo – priča Ana koja na svom Instagram profilu i na YouTube kanalu dijeli takva iskustva kako bi pomogla drugima. Tako i rado pokazuje kako se, kao slijepa osoba, šminka.

Ali prepreke uporno ostaju tu gdje jesu, svuda naokolo.

– Tu su nepravilno uređene taktilne staze za slijepe, kojih je također nedovoljno, zatim, raskopane ulice, konkretno u Beogradu, haotične okretnice autobusa. Nikada sama nisam otišla u kafić, niti sam sama rasterećeno prošetala nekim dijelom grada. Marketi bi trebalo da imaju obezbjeđenu uslugu asistencije pri kupovini osobama sa invaliditetom – objašnjava ona i kaže kako u samo jednom kafiću u Beogradu postoji meni na Brajevom pismu.

I kao da nije dovoljno to što slijepi ne mogu da vide svijet kao drugi, oni one osnovne stvari, koje se često podrazumijevaju, mnogo teže postižu. Mnogi odustaju i od visokog obrazovanja jer su svjesni da su fakulteti neprilagođeni za slijepe studente.

– Ja sam se upustila u tu avanturu i studiram duže nego što sam željela, ali ću ga završiti, to sam sebi obećala. Iako su mnoga predavanja vizuelna, iako brojna literatura nije mogla da se pročita uz pomoć govornog softvera za računar, pa su mi čitale kolege, drugari, roditelji, profesori… Iako je kod profesora bilo i nerazumijevanja, uvijek sam znala da postoji neko rješenje – kaže Ana i priča kako materijale sad proslijeđuje kolegi koji također ne vidi, a nedavno je upisao njen fakultet.

Plašim se da neću ostvariti san

A kad jednog dana ona uspije i završi studije – ni tada problemi neće nestati.

– Poslodavcima je skupo da nabave opremu za radno mjesto slijepoj osobi, radije će platiti penale državi nego što će dati šansu slijepim ljudima, smatrat će da ćemo sporije ili lošije obavljati posao, a da nam nisu dali šansu. Trebalo bi da imamo priliku da pokažemo kako neki posao obavljamo, kroz višemjesečne radne prakse. Slijepa osoba mora biti kvalifikovanija od kandidata koji vidi, mora da bude mnogo iznad prosjeka da bi bila primljena na posao. Plašim se da svoj san, da radim u školi kao nastavnica srpskog, neću uspjeti da ostvarim – strahuje Ana.

Ljudi misle da ne mogu ni da šaljem poruke

Na sve to, njen svaki dan je obojen predrasudama.

– Ljudi misle da ako ne vidim, ne mogu da obavljam kućne poslove, šaljem poruke, trčim, da donesem sreću u ljubavni odnos. Ponekad dobijem pitanje na Facebooku: “Kako ti pišeš poruke ako ne vidiš”. Prvo se osjetim tužno što ne mogu odjednom cijelom svijetu da pokažem koliko i šta sve slijepi ljudi mogu da rade, da nisu zatvoreni u svoja četiri zida, da nisu pali s neke druge planete. Onda, ako uvidim da ima smisla objašnjavati, objasnim. U prevozu, kod ljekara, u prodavnici, zaposleni će uglavnom umjesto sa mnom, razgovarati sa mojom pratnjom – kaže Ana.

U taj koš ide i uvreženo mišljenje da su osobe sa invaliditetom aseksualne, da nemaju ljubavni život.

– Većina slepih ljudi je zato ili sama ili u vezama sa drugim slijepim ljudima jer su tu ravnopravni, nikome ništa ne objašnjavaju i nema straha. I tu sam da odgovorim na svako pitanje, ma sve što treba, ali sve dok uviđam da to ima smisla. Ne možeš razbijati predrasude kod nekog ko to ne želi – kaže Jovčić.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE