Autobuska stanica u Tuzli mjesto gdje ljudsko dostojanstvo umire

Prvi šef je bio očinski tip, tip mentora”, kaže Polder – sljedeći je šef bio tip koji je jako dobro znao koje “dugme” mora pritisnuti kod njega da Polder postigne vrhunske rezultate.

Christoph Polder radio je i po 80 sati sedmično, odlično je zarađivao i vozio Jaguar. I onda ga je zaustavio burnout. Christoph Polder je kolabirao. Ništa više nije imalo smisla. Spas je pronašao u šumi, piše Deutsche Welle u svojoj priči dana.

Luk, strijela i kamp-kućica. To je sadašnji život Christopha Poldera. Luk, strijela i kamp-kućica umjesto međunarodnih građevinskih projekata i Jaguara s 400 konjskih snaga.

Polder je u srednjim u tridesetim godinama. Na prvi pogled se čini kao čovjek čija se životna priča može ispričati u nekoliko minuta – ali to je varka. Jer njegova priča je, najblaže rečeno – neobična.

“Odrastao sam u jednoj sekti, svaki dan je tu bilo strogog tjelesnog kažnjavanja”, kaže nakon pitanja kako je uopće krenuo u smjeru burnouta. Ima tri starija brata. Bila je to stalna borba za pažnjom. Sa 16 godina napušta porodični dom: “S nekoliko rijetkih iznimaka ja od tada više nisam vidio svoje roditelje.”

Radi u građevini. Živi u kontejnerima. Sve dok ga jednog dana jedan stariji kolega ne “motivira” da od svog života napravi nešto više. “‘Pa ti si inteligentan, nije građevina za tebe’, rekao mi je Ekrem”, prisjeća se Polder. I onda je počeo studirati za inženjera, nakon diplome se zaposlio u jednom međunarodnom koncernu.

I počeo je uspon, uspon koji je trebao zacijeliti sve rane koje je kod njega ostavilo djetinjstvo.

“Ljudi te počnu tapšati po ramenima, to je ono što ti je oduvijek nedostajalo, kad-tad postaneš ovisan o tome.” Polder je strukturiran, siguran u svojim analizama, brz i – voljan pričati.

“Prvi šef je bio očinski tip, tip mentora”, kaže Polder – sljedeći je šef bio tip koji je jako dobro znao koje “dugme” mora pritisnuti kod njega da Polder postigne vrhunske rezultate. I Polder je htio napredovati – kao da mu posao nije “gutao” već dovoljno njegovih resursa. Želi se domoći mastera na području projektnog menadžmenta i nekretnina. “I tako sam došao na 60 do 80 radnih sati sedmično i usput još studirao.”

Kao projektni voditelj je zarađivao 100.000 eura godišnje, nije imao vremena za prijatelje, nije imao život izvan firme. Ali u firmi je stekao priznanje i poštovanje. Polder je počeo gubiti kilograme, obolio je i to uopće nije ni primijetio.

Doktorica mu je propisala trodnevno bolovanje nakon jedne lakše saobraćajne nesreće tokom kojeg je primijetio da ga “održava” samo kretanje. Njegova doktroica je dijagnosticirala burnout. “Dijagnoza F 48.0”, precizira Polder. On je oduvijek bio vrlo precizan tip.

“Spavao sam 18 sati, onda bi nakon toga satima ležao, licem u postelji, slineći”, kaže.

Polder je potražio pomoć – i kod liječnika i kod alternativnih liječnika. Tri godine su prošle otkako je napustio svoj posao. Ali od sebe se ne može tek tako maknuti – kad se nečega prihvati, onda to napravi temeljito.

“Kompletno sam se promijenio, sad sam sasvim drugi čovjek. Ranije sam samo radio, a sad radim upravo suprotno”, naglašava.

Prodao je sportski auto, kupio kamp-kućicu – i od tada živi od parkirališta do parkirališta, najradije je u šumi. Tu i tamo nešto zaradi kao građevinski savjetnik.

“Sam sam sebe izliječio”, kaže ovaj bivši menadžer. U njegovoj mobilnoj kućici stoje deseci bočica s folnom kiselinom, vitaminima i mineralima. “Ja sam zdrav, sve to bih ustvari mogao baciti”, kaže nam. I samo odmahuje rukom, nerado priča o tim sredstvima.

Christoph Polder sad ima novu misiju – i ona sigurno ima veze s potragom za priznanjem. On piše knjige. Savjetnike za studente i investitore s područja nekretnina. Napisao je i priču o sebi, o padu i spasu.

“Bio sam tako nezadovoljan literaturom o burnoutu jer se u svakoj knjizi radilo o tome kojem se doktoru treba otići s kojim simptomima”, opisuje on svoju motivaciju. “Htio sam pokazati kako se može i sam izvući iz močvare.”