Berina Crnišanin, stjuardesa iz Novog Pazara, s trenutnom adresom u Sarajevu: Dostojanstvo je odlika nas Bošnjaka

Zbog Corone će ovo biti prvi Bajram da nisam u Novom Pazaru. Kad je amidža mlađoj sestri dao bajramluk od 1.000 dinara i rekao da podijeli sa mnom, ona ga je doslovno podijelila – pocijepala. Volim ovo parče zemlje s džamijom, crkvom i sinagogom na jednom mjestu. Dostojanstvo je odlika nas Bošnjaka. Porodica je bogatstvo i uvijek potenciram koliko je odnos između članova porodice bitan. Mi smo jedno drugom sve. Majka mi je najveća podrška. Lično mi smetaju ljudi iza tastature koji su najglasniji kada je nekog potrebno uništiti i poniziti, a vjerovatno u realnom svijetu liče miševima

Foto: Muna Nazak / Lokacija: Hotel Swissôtel Sarajevo / Make-up:Sanela Kadić

Mnogi danas smatraju kako su stjuardese sinonim za glamur, a da je njihov posao ispunjenje snova. Besplatna putovanja na razne destinacije širom svijeta, obavezni odmori, sve je to u opisu njihovog posla, ali on donosi i veliku odgovornost. Da bi svakome od nas putovanje proteklo što ugodnije, brine se osoblje aviona, a najveća odgovornost za vrhunsku uslugu je na stjuardesama. Mi smo upoznali jednu od njih. Berina Crnišanin (24), djevojka iz Novog Pazara, s trenutnom adresom u Sarajevu, kao stjuardesa radi već dvije i po godine. Zbog pandemije Corona virusa njen posao je stao, no, kako nam je kazala, nada se da će bijela krila uskoro poletjeti.

– Biti stjuardesa znači asimilirati se na sve moguće sredine, drugačije ljude, sve je nepoznanica. Ali onda postaneš dio sveg tog kreativnog haosa, lijepo i čudno u isto vrijeme, jer zavoliš sve što te okružuje. U vrijeme pandemije je sve stalo, a u trenutku kada su zatvorili granice ja sam se nalazila u BiH, tako i ostala ovdje. Trenutno sam na obuci za predstavnika digitalne marketinške agencije MonetizeAd, koja će uskoro otvoriti produžnicu u Saudiji, kompanija je vodeća u našem regionu po svom uspjehu, te također ispitujem svoje mogućnosti u tom segmentu posla. No, u stalnom kontaktu sam s prijateljicama, a avioindustrija je zaista u lošem stanju, te su mnogi letovi otkazani. Nadam se da će bijela krila uskoro poletjeti – kazala je Berina na početku našeg razgovora.

Berina je poznata i po svom angažmanu na TV stanicama, jer je radila jedno vrijeme i kao voditeljica, a posebno je aktivna na društvenoj mreži Instagram, gdje je prati više od 62 hiljade ljudi. Fotografija s dvije časne sestre iz Italije na Starom mostu u Mostaru, koju je objavila u martu prošle godine izazvala je naročito veliku pažnju i pozitivne reakcije u Bosni i Hercegovini. Kako njen posao iziskuje putovanja i izostanak s porodičnih druženja, a razgovor smo vodili uoči najvećeg muslimanskog praznika, upitali smo je kako se Kurban-bajram obilježava u njenoj porodici. Posebne su, kaže, njegove čari u Novom Pazaru.

– Odmalena, čini mi se otkako sam prohodala, uzbuđenje i ljubav prema Bajramu ne jenjavaju. Prakticirajući vjeru, često volimo reći da nam je svaki dan Bajram, misleći da smo sretni i radosni, nekako sve lijepe i radosne uspomene vežemo uz taj praznik. S obzirom na to da sam rođena u patrijarhalnoj, vjerskoj porodici, Bajram je nešto najdivnije i svi ga mi s oduševljenjem čekamo. Nadam se da će se ta tradicija prenijeti i na moju djecu i sljedeće generacije.

Koliko ste se kao djevojčica radovali kada dobijete bajram-banku ili neki slatkiš?

– Obavezan je bajramluk, a uz to ću vam ispričati jednu anegdotu. Imala sam 12, a sestra Merjem sedam godina i prema tome ljudi su uglavnom davali njoj bajramluk, a ona bi ga dijelila sa mnom. Međutim, jednog bajramskog dana došao je amidža, dao joj 1.000 dinara i rekao da podijeli sa sestrom. Ona je uzela novac i doslovno ga je podijelila – pocijepala. Kod nas, osim što dobijamo bajramluk, djeca iz komšiluka se sakupe, obavezno ponesu lijepe kesice, te tako idu redom od komšije do komšije, sakupljajući bombone ili pare i izgovarajući:„Od Bajrama do Bajrama.“ O tome smo znali razmišljati s uzbuđenjem sedam dana prije Bajrama.

Kod koga inače idete prvog i drugog dan Bajrama?

– Na području Sandžaka tradicija koja je utemeljena stoljećima ne kosi se mnogo s muslimanskim običajima svugdje u svijetu. Nakon bajram-namaza, muškarci čestitaju praznik jedni drugima, zatim idu na mezarja da obiđu i prouče Fatihu svojim najmilijima koji su preselili na ahiret, a zatim kući svojim porodicama ili pripremaju prinošenje kurbana. S druge strane, žene spremaju bajramsku trpezu, mi to nazivamo bajramskim ručkom, gdje je porodica na okupu. Adet nam je da muškarci iz jedne porodice prvog dana Bajrama obilaze najužu porodicu, drugog dana rođake, a trećeg i četvrtog dana prijatelje i komšije. Žene, uglavnom, ostaju kući i dočekuju goste.

Šta je obavezno na Vašoj bajramskoj trpezi i koja je tradicionalna odjeća za Bajram?

– Mislim da je ovdje itekako poznato koliko smo mi, Sandžaklije, gurmani i koliko volimo da je sve na stolu i da ima za sve. Naravno, Bajram predstavlja blagostanje, povezanost, ljubav, milost. Zato, osim trpeze koja obavezno sadrži sandžačke mantije, najbitnije nam je da smo jedni s drugima. Sjećam se, kada bi mi mama kupovala odjeću, za onu najljepšu haljinicu, govorila bi: „E, ona je za Bajram“. Ne postoji određena odjeća za Bajram, samo najljepša i najdivnija, mada naše žene oblače i tradicionalnu odjeću poput dimija.

Šta za Vas predstavlja Sarajevo?

– Sarajevo je moja druga kuća. Prije nego što sam počela da živim u Sarajevu, dolazila sam skoro svake godine i svaki put sam imala jak osjećaj da ću jednog dana i ostati. Tako je bilo, nekako i kao stranac s drugim pasošem, znam i vjerujem da ovdje pripadam. Volim širinu Sarajeva, volim ovo parče zemlje gdje možete vidjeti džamiju, crkvu, sinagogu, katedralu na jednom mjestu, udaljeno samo stotinjak metara jedno od drugoga. To je ljubav, to je Sarajevo i zato ga volim.

Kako izgleda Bajram u Novom Pazaru, po čemu se razlikuje od onog u Sarajevu?

– Iskreno, s obzirom na to da je gotovo cijela moja porodica u Pazaru, uvijek idem tamo za vrijeme Bajrama, mada pod ovim oklonostima i situaciji s Coronom, ovo će biti prvi Bajram proveden u Sarajevu. Uvijek se radujem Bajramu, gdje god se nalazila, ali se najviše radujem naninoj baklavi, porodičnom ručku, pazarskoj havi. Zbog iskrenih osmijeha, toplih zagrljaja pa i komšija i poznate rečenice: „Snaho, Allaha mi, jeli smo slatko kod Rasovice (žena od amidže Rasa). Puni smo ti, daj mi samo kisele vode ili, ipak, turi tu baklavu, pa i da zaglavim na hitnu, Bajram je.“

Već nekoliko godina letim s jednog na drugi kraj svijeta, nekoliko puta sam se zadesila u nekim gradovima s većinom muslimanskog stanovništa, ali nigdje nisam osjetila Bajram kao u svom gradu. Vjerovatno zato što sam navikla na adete, tradiciju i sve ono što mi praktikujemo. Bajram nije samo sjediti sa svojima i dočekivati goste, Bajram je posebna emocija, Bajram je Božija milost, saosjećajnost s onima koji nemaju, udjeljivanje onih koji imaju, osmijeh moje nane kada joj tražim baklavu, ljubav roditelja, blagoslov majke i babe, taj dan je poseban za sve muslimane širom svijeta, kako bismo shvatili da bez morala, humanosti, saosjećajnosti, dobra i ljubavi ne možemo živjeti.

Ljubite li za Bajram ruke ocu i starijim članovima porodice, kao što je to slučaj u BiH?

– Dostojanstvo je odlika nas Bošnjaka, samim tim dostojanstveno praktikujemo običaje koje smo naslijedili od starijih. Moja nana mi je govorila da je običaj i poštovanje poljubiti ruku starijoj osobi, bilo da je to majka, otac, djed, nana ili pak komšija. S obzirom na to da studiram turski jezik, a i živjela sam skoro godinu tamo, primijetila sam da gotovo svi običaji dolaze od Turaka, tj. iz Osmanskog carstva, koji su bivstvovali na ovim prostorima. Moj omiljeni adet jeste da sve žene sa zadovoljstvom ostaju u kući, tako da vrata kuće ne trebaju biti zatvorena za sve one koji žele da čestitaju ili ostave kurban, time pokazujemo poštovanje prema ljudima koji izdvoje svoje dragocjeno vrijeme da bi nas obišli.

U kakvoj porodici ste odrasli?

– Vjerskoj, patrijarhalnoj porodici, i zahvalna svojim roditeljima, pogotovo mami, što su me odgojili na način koji jeste težak u današnjem okruženju, ali smo ponosni zbog toga.

Imate tri brata i sestru, kako izgleda vaše zajedničko vrijeme, odnosno kako braća i sestre provode vrijeme kada su zajedno?

– Porodica je bogatstvo i uvijek potenciram koliko je odnos između članova porodice bitan. Mi smo jedno drugom sve, podrška, rame za plakanje, savjetnici, oni najljepši zagrljaji, osmijeh… Kada dođem kući, pokušavam da svoje slobodno vrijeme posvetim porodici, jer su to dragocjeni trenuci. Najstarija braća su blizanci, Nedim i Vahedin, oni su uvijek tu za nas u svakom smislu, imamo odnos koji je baziran na poštovanju, Merjem je brucoš, te jedina sestra, a sami znate koje je to bogatstvo, a Muhammed nam je najmlađi i najveća maza, buduća košarkaška nada. Zahvaljujem Bogu, a zatim roditeljima na ovom blagu i poklonu.

Berina s braćom Nedimom i Vahedinom i sestrom Merjem

Kako su Vaši roditelji reagirali kada su saznali da želite biti stjuardesa?

– Moj karakter je vrlo specifičan. Osim što sam nekako od rođenja sama svoja, odluke donosim isključivo sama, a nekad uz konsultaciju s ljudima koji su mi bitni u životu. Mama je ona koja me je uvijek savjetovala, ali nikada nije sumnjala u moju odluku i moje razmišljanje. U početku je i meni bilo teško ostaviti porodicu i otići tako daleko, moji su me podržali, kao i uvijek, a znajući moj temperament, to je bilo i jedino rješenje.

Koji savjet roditelja najviše pamtite?

– Budi prema svima dobra, a onima koji nisu dobri prema tebi ne dozvoli da određuju šta zaslužuješ i koliko vrijediš. Tvoja dobrota tebi pripada, a zlo njima. Ove riječi su mi ranije djelovale neshvatljivo, jer nisam vjerovala da neko može biti zao ako mu pružiš dobro, ali, kako sam odrastala i bivala zrelija, svaka riječ mi je bivala jasnija.

Često je za vrijeme bajramskih emisija s Vama i Vaša majka. Vaš odnos je, čini mi se, poseban. Recite nam više o odnosu majka-kćerka?

– Zaista je teško opisati naš odnos. Mnogo puta sam pokušavala, ali su sve puke riječi. Naš odnos se osjeća kada nas vidite, kada razgovarate s nama. Moja majka mi je najveća podrška u životu i, kada bih ikako mogla opisati ovu ljubav, onda bih je mjerila kilometrima koje sam do sada prešla i puta milion. Zahvalna sam joj, prije svega, za odgoj i vjeru kojoj me je podučila. Kada imate to, onda sve imate u životu, jer sve potječe od tih dviju stavki. Mama Ajša je spisateljica, objavila je pet knjiga, a također u pripremi je knjiga o Bajramu, prema čijoj režiji je rađena predstava „Mi to tako“, premijerno izvedena u Pazaru i Beogradu.

Vratimo se malo Vašem poslu. Prije dvije godine, tačno na prvi dan Kurban-bajrama, izašao je spot za pjesmu „Džehva“, Armina Muzaferije, u kojem ste glumili i Vi. Kako je došlo do saradnje s Arminom? Možemo li Vas uskoro vidjeti i u nekom drugom spotu?

– Pjesma „Džehva“ je ispjevana na najemotivniji način, kako to samo Armin zna. Nije to moje prvo pojavljivanje pred kamerama, ali je najljepše i srcu najdraže, jer „Džehva“ sam postala ja, tako me nekad i zovu na ulici. Ona nije pjesma, već odraz naše kulture, tradicije, historije. U svijetu nekih drugih likova i vrsta muzike,  pjesma „Džehva“ je pronašla svoj put, što smo vidjeli prema reakciji publike. U prvom taktu pjesme sam zamislila sebe, bez oklijevanja pristala, iako nisam bila sigurna da li ću stići iz daleke Saudije, ali na kraju je sve ispalo fantastično. Osim toga, Armin i ja se znamo dugo, vezuju nas koncerti, hor, zajednički prijatelji, te sam iz tih razloga prihvatila da budem dio magične ekipe.

Kako je došlo do toga da počnete raditi kao stjuardesa?

– Na ovo pitanje uvijek odgovorim – sudbina. Nisam ni sanjala o poslu stjuardese, a kamoli da budem dio jedne aviokompanije. Moji planovi su bili jedno, a sudbina nešto sasvim drugo. Sjećam se trenutka kada me je taj posao zaintrigirao. Sjedila sam u foajeu hotela u Alžiru i primijetila djevojke koje onako zanosno u uniformi idu prema nama. Uhvatila sam sebe kako ih s oduševljenjem gledam i čak sam se okrenula za njima. Da mi je neko u tom trenutku rekao da ću za nekoliko godina biti na njihovom mjestu i raditi letove za Ameriku, Maleziju, Filipine… ne bih mu vjerovala. Ne zna se šta nosi noć, a šta dan.

Uspješna ste i obrazovana mlada žena, a uz to nosite hidžab. Velike su predrasude prema pokrivenim ženama u cijelom svijetu. Kako se Vi nosite s njima?

– Na svojim Instagram postovima često objavim da ne krijem da sam sretna i ponosna na sve one koji svojim trudom, zalaganjem, odricanjem kreiraju i ispune svoje snove. Svoje ideje pretoče u realnost i dokažu da se trud najviše isplati. Biti uspješan ne znači imati najbolji auto, posao, diplome prestižnih fakulteta, bogatstva, kuće i materijalne stvari. Sve je to zaista lijepo, ali… biti uspješan je boriti se i željeti drugima ono što želiš sebi, to mi je bitno i to je ono što mene fascinira. Moj cilj je da dokažem da pokrivena žena nije ona koja je svojom maramom pokrila mozak, već da su pokrivene žene uspješne u svim segmentima života. Imamo izuzetne primjere tokom života poslanika Muhammeda, s.a.w.s, njegove žene su bile majke, uspješne preduzetnice, najbolje supruge i one koje su ostavile traga u historiji islama, nikako potlačene i neobrazovane, kakve su predstavljene svijetu. Muslimanka treba da razvija svoju ličnost, uz dozu dostojanstvenosti, kako bi dokazala da islam apsolutno nije ograničio ženu, već joj dao prostora za maksimalni doprinos.

Hidžab uglavnom vezuju samo uz religiju i nerijetko u negativnom kontekstu, dok se izostavlja njegova snažna veza s feminizmom. Šta za Vas predstavlja nošenje hidžaba?

– S vjerskog aspekta, hidžab je obaveza svake muslimanke koja je biološki punoljetna. S obzirom na to da nisam vjersko lice, ja ću se bazirati na društvenu stranu hidžaba. Danas, u modernom dobu, hidžab je pod uticajem medija okarakterisan kao smetnja ili barijera u životu jedne muslimanke. Hidžab je moj način života, nikako smetnja, jer sam dokazala da su žene s hidžabom otvorene u smislu komunikacije i znanja, samosvjesne, dostojanstvene, emancipovane i kao takve protiv-dokaz svijetu na gnusne laži i predrasude.

Jeste li se zbog nošenja hidžaba susretali s raznim etiketama koje se lijepe pokrivenim ženama?

– Ne prihvatam društvene norme, već ih korigujem sama, u skladu sa svojom vjerom i propisima. U svim tim ružnim situacijama, žena muslimanka koja je svjesna sebe i svoje vrijednosti ne može izaći iz njih osim kao pobjednik. Postoji razlika između dobronamjerne kritike i kritika koje su manifestovane frustracijama ljudi koji mrze da vide da neko praktikuje svoju vjeru. Moja obaveza je da dokažem da sam potkovana znanjem ili dovoljno emancipovana, da utječem svojom retorikom i svojim primjerom pokažem blagoću i najljepšu stranu islama.

Kada ste shvatili da želite nositi maramu?

– Odluka da stavim hidžab desila je onog trenutka kada sam osjetila neizmjernu Božiju milost. Naprosto se desilo. Na pitanje moje prijateljice: „Planiraš li da staviš hidžab, i ako da, kada?“, moj odgovor je bio: „Odmah“. I hidžab je već bio na mojoj glavi. Da budem iskrena, hidžab je u srcu, ali sam saglasna s tim da se radi na tome, jer kuća se gradi od temelja, a temelj nije marama, temelji su nešto što je mnogo bitnije, a marama je krov ili šlag na torti. Hidžab je naše ponašanje, način komunikacije, blagost i primjer najboljih žena koje su hodale zemljom. Naravno, ne možemo biti ni dio njih, ali se možemo truditi.

Šta biste istakli kao okove društva?

– Ne deklarišem sebe kao feministkinju, ali svakako okovi društva jesu neravnopravnost spolova, predrasude, sloboda i neznanje, koje je toliko koncentrisano na prostoru Balkana. Smatram da žene nisu svjesne svojih mogućnosti i da itekako rijetko govore o njima, teško je govoriti i biti glasan u ovom društvu s jedinstvenim mentalitetom. Lično mi smetaju ljudi iza tastature koji su najglasniji kada je nekog potrebno uništiti i poniziti, a vjerovatno u realnom svijetu liče miševima.

Kada je riječ o statusu žene, koliko pratimo svjetske trendove?

– Zahvaljući mnogim ženama koje su podigle svoj glas, danas status žene u svijetu je mnogo bolji nego u prošlosti. Žene su dio politike, dio vlasti države, dio obrazovanja, a raduje me i da je sve više žena s hidžabom. U prošlosti je mnogo toga, što je danas najbanalnije, ženama bilo zabranjeno, treba napomenuti da žene nisu imale pravo na vlastitu dokumentaciju, sve se svodilo na muževo ime i prezime, što znači da nisu imale svoj identitet. Danas je to, itekako, drugačije. Napravljeno je mnogo pokreta koji su doveli do poboljšanja situacije. Ženska borba u historiji je dovela do ravnopravnosti te je omogućila da žene danas mogu biti uspješne i obrazovane majke i supruge, a to je ono što je Poslanik još u 6. i 7. stoljeću propagirao i što se danas obistinilo kroz djelo i život Muhammeda, s.a.w.s.

Šta biste izdvojili kao svoje najveće dosadašnje iskustvo?

– Karakterne osobine grade čovjeka, a također i sudbinu. Nerijetko mi mama kaže da sam veoma tvrdoglava i da ono što zacrtam to i ostvarim. Mislim da nema posla u koji nisam uplovila s nekom dozom straha, ali da to niko nikada nije primijetio. Moj san kao djevojčice je bio da napravim svoj brend. Trenutno radim na tome i dizajnirat ću odjeću i za otkrivene i za pokrivene žene, te ću tako prenijeti svoju ljubav prema modi. Radila sam kao turistički vodič, solistica u horu „Đulistan“, voditeljica, bavila se humanitarnim radom i prisustvovala seminarima širom Balkana, predstavljam svoje ljude i svoj grad časno i dostojanstveno pred najeminentnjim ljudima širom svijeta, ali najdraže iskustvo i najveće ostvarenje jeste biti čovjek, a kada si čovjek, možeš ostvariti bilo šta u životu. Zato želim da se obratim mladim ljudima: izađite iz društvenih okova, trudite se da budete najbolja verzija sebe, budite primjer drugima da se trudom sve isplati.

Azra.ba