Portal 072info

Bh. radnice u Bagramu: Preživjele smo pakao

Život bi možda mogao krenuti ljepšim tokom, pomislila je Maksida B. (prezime poznato redakciji), samohrana mlada majka iz Sarajeva, kada je 2006. prošla prijemni ispit kompanije KBR (Kellog Brown and Root) i dobila posao u Afganistanu, na projektu LOGCAP III američke Vlade.

 

Prve ispite položila je u Sarajevu, gdje je KBR, koji je od 1995. do 2005. opsluživao NATO snage u BiH, organizirao prijemni, a onda je otišla u Houston (SAD), gdje je prošla obuku. Iako je fakultetski obrazovana, sa odličnim znanjem engleskog jezika, nije joj teško palo to što je dobila posao radnice. Naprotiv, život bez posla u BiH ionako je za nju već odavno bio prevelik teret. Radovala se, kaže, koliko-toliko solidnoj i redovnoj plati, pa se uputila u Afganistan, u bazu Bagram, gdje je bila smještena američka vojska.

„Prije polaska, potpisali smo ugovore o radu, plati, uvjetima i poseban ugovor sa osiguravajućom kućom Aetna, kojim se pokrivalo sve što bi nam se tokom rada, eventualno, loše moglo desiti, a budući da smo išli u zemlju u kojoj stalno traju sukobi sa talibanima. Objašnjen nam je mehanizam rješavanja problema vezanih za povrede i bolest, diskriminaciju, uznemiravanje, ali i krivična djela. Prvi u lancu, kojem smo se u nekom od tih slučajeva trebali javiti, bio je neposredni nadređeni, zatim Odjel za ljudske resurse, a za teža krivična djela Odjel osiguranja. Sve je izgledalo skoro pa idealno“, prisjeća se Maksida.

Međutim, već od samog dolaska u Afganistan, kaže, čekali su je šok za šokom.

Žene – laka meta

„Radilo se u dvije smjene po 12 sati, spavalo se u drvenim barakama ili šatorima, kupatila su bila vani, a vrata spavaonica nikad se nisu zaključavala. Ako si noćna smjena i spavaš po danu, uvijek neko ulazi, izlazi, galami… Ne možeš ugasiti svijetlo i reći: ja sad spavam, odmaram se. Nisi imao dovoljno sna, ali ni sigurnost, jer nikad nisi znao ko će i kada ući, šta ti može uraditi. Na sobnim vratima su bile deke“, dočarava Maksida prvi susret sa kampom.

Ubrzo je saznala o mnogim povredama na radu, i to uglavnom od mina, o napadima na kampove, mobingu, seksualnom uznemiravanju i napastvovanju… Žene su, kaže, ne samo zbog činjenice da su bile u velikoj manjini u odnosu na muškarce, već, prije svega, zbog loše politike kompanije, bile posebno „laka meta“.

„Sve se to govorilo šapatom. U nešto sam vjerovala, u nešto jednostavno nisam ni mogla da povjerujem. Nosila sam teške tacne, pune prljavog suđa, i samo željela da sve uradim kako treba, da ostanem neprimijećena i vratim se živa i zdrava kući kada se projekat završi“, prisjeća se Maksida. A onda se, kaže, desila prva nezgoda i suočavanje sa pravim licem kompanije za koju radi.

Kolega joj je slučajno na nogu ispustio foliju tešku 25 kg. Od boli je izgubila svijest, a kada je došla sebi, otišla je u ambulantu, gdje je shvatila da tamo nema nikakvog ljekara, već samo medicinski tehničar. On joj je, kaže, dao analgetik i rekao da se vrati na posao.

„Žene koje su sa mnom radile, bile su užasnute što sam otišla u ambulantu. Govorile su: ‘Šuti, šuti, izgubit ćeš posao’. Nisam mogla vjerovati da to govore», priča i dodaje kako je postojao stalan strah od gubitka posla, za što krivi ne samo kompaniju, nego i njene uposlenike.

”Sve je to počelo puno prije odlaska u misiju u Afganistan, i Irak, gdje smo također radili. Počelo je ovdje u BiH, ali i drugim državama gdje su projekti, jer je vladalo ugnjetavanje, kako od poslodavca, tako i od nekih naših koji su podilazili poslodavcu – napravili su takvu atmosferu da moraš raditi i kad umireš, da zanemariš svoja osnovna prava iako je to ugovorom dato.”

Kako povreda nije ispravno zbrinuta u Afganistanu, Maksidi je jedan nokat na nozi otpao, a novi je zahvatila infekcija, pa je vlastitim sredstvima morala platiti operaciju.

Otkazi umjesto pomoći

Nakon toga, kaže, uslijedilo je seksualno napastvovanje.

“Kolega sa Kosova hvatao me je rukom za intimni dio tijela, visoko iznad koljena. Strgnula sam njegovu ruku i prijavila ga Odjelu za ljudske resurse. Po prijavi se desilo suočavanje sa pravim licem kompanije. Ispostavilo se da sam problem, samo zato što ne dam na sebe.“

Kako su prolazili dani, tako je Maksida sve više spoznavala haos u kojem se našla. Ono što ju je, kaže, najviše boljelo bilo je to da su se kolege u kampu pravile gluhe i slijepe na sve ružno što bi se desilo.

„Ne bih rekla da su to odobravali, ali njihovo ponašanje, taj silni strah da će ostati bez posla ako nešto ili nekog prijave, doveo je do toga. A bilo je svega. Od toga nisi mogao pobjeći, otići kad poželiš, jer je kamp u nekoj nedođiji i odlazi se samo s dopuštenjem kompanije i to onda kada vojska napravi konvoj. A oni su uvijek govorili da nema konvoja. Zato sam molila kolegice da se angažujemo, da ne dozvolimo napade na sebe, ali su one uglavnom ili odbijale, ili se pravile da se ništa ne dešava.“

Samo jedna žena bila je uz nju – kuharica Mina S. (prezime poznato redakciji), također bh. državljanka, koju je upoznala u kampu Phoneix u Kabulu, a koja se i dan-danas liječi od bolesti dobijenih tokom radu u Afganistanu.

„Maksidi se svega dešavalo, a ja to nisam ni znala. Jer smo kratko bile u istom kampu. Ali sam saznala da su druge žene znale šta joj se dešava, a nisu joj pritekle u pomoć. Pa to je kao da smo zvijeri “, priča Mina, dok pokazuje ruke pune ožiljaka od vrelog ulja.

„Ovi ožiljci – to se stalno dešavalo, jer su me premiještali iz kuhinje na roštilj i obratno. Kada bi se kuharice opržile, povrijedile, niko ne bi obraćao pažnju na to. Same bismo to zamotale i nastavile raditi. Osim toga, radili smo po četiri i po sata više svaki dan, a to niko nije plaćao. Niti je iko brinuo za naše povrede, pa ni mi sami između sebe“, priča Mina.

Ljudi koji su bili u lancu „zaštite uposlenika“, u stvari su radili u korist poslodavca, a protiv radnika, tako što su otpuštali i progonili one koji bi im se požalili ili zatražili pomoć, tvrdi Maksida, navodeći kako se zbog toga za mnoge povrede u kampovima, napade, seksualno uznemiravanje i nasilje nikad nije ni saznalo.

U tome su, kaže, naročito loše prolazile žene koje bi prijavile neki vid uznemiravanja – njih bi prebacili u drugi kamp ili na teži rad, u noćnu smjenu, uslijedio bi mobing, izolacija, a u ekstremnim slučajevima i zatvaranje u kontejnere za transport robe, gdje su podvrgavane ispitivanju, zastrašivanju i ponižavanju.

I sama je, kaže, poslije jedne takve prijave, prebačena u drugi kamp – jako udaljen od glavnog, u kojem su bile samo dvije žene.

Strah od ‘kadrovske službe’

Mina potom priča kako su joj se «noge odsijekle od straha» kada su je jednom pozvali u Odjel za ljudske resurse: “To je istina, umjesto da ‘kadrovska’ bude služba koja nam je trebala olakšati rad u tako dalekoj i nesigurnoj zemlji, ona nam je zadavala strah, pogotovo neameričkim uposlenicima. Ponašali su se kao policija i sud. Izvodili su ispitivanja, prijetili, određivali kazne i sprovodili ih kao odgovor na žalbe uposlenika.”

Zbog teških uvjeta rada, u kojima, kaže, nije bilo ni vremena ni prilike za odmor, Mina je dobila najteži oblik astme.

“Jednom sam dobila napad i prebacili su me u bolnicu u Dubai. Tamo sam pod respiratorima bila sedam dana, a da nisam znala ni gdje sam, niti sam imala telefon da se ikom javim. Moja porodica je zvala u Afganistan, a oni su joj rekli da su me negdje odveli. To je bilo strašno i za njih i za mene. Tamo sam također povrijedila glavu, jer sam u kuhinji pala na kamene ploče. Tada sam se nakratko onesvijestila i povraćala, ali me nisu poslali doktoru, nego samo dodali ruku da ustanem i naredili da nastavim raditi”, prisjeća se Mina svojih dana na radnom mjestu koje je nekad obećavalo bolji život.

Ipak, kaže, bolje je prošla od Makside, koja se, iako se izborila za unapređenje i počela raditi kao kontrolorka dokumentacije, nije mogla izboriti sa napadima koji su uslijedili.

„Kako sam se branila i pozivala na civilizovano ponašanje, uslijedilo je samo uznemiravanje. Zbog mjesta gdje sam rođena proširili su priču da sam seljanka te da sam zato ‘lahka’ i da su sve žene iz mog mjesta takve. Mnoge su žene zbog takvih priča bile mete napada. Takvoj diskiminaciji se pridružio i nadređeni iz Tuzle. Slali su mi mailove nazivajući me glupačom“, priča Maksida.

U maju 2008. ona je nazvala „etičku vruću liniju“ KBR-a i prijavila menadžera za uznemiravanje. No usijedila je kazna za nju, tako što je stavljena u kućni pritvor – u brodski kontejner za slanje robe, gdje su, kaže, u naredne tri sedmice nad njom počinjena razna zlodjela.

Izolacija u kontejneru za robu

„Dok sam bila u pritvoru, bilo mi je zabranjeno telefonirati, pričati sa bilo kim. Samo sam mogla otići u toalet i na ručak. Ako bih trebala nešto raditi, oni bi mi te papire ubacili kao psetu. Zadobila sam povrede koje su mi oduzele jedan dio radne sposobnosti, a od stresa mi je opala kosa.“

Kaže da je u jednom trenutku shvatila da mora imati nečiju zaštitu, pa ju je zatražila od jednog kolege Amerikanca.

„Od njega sam tražila samo da bude sa mnom na ručku, kao zaštita. Nije mi više bilo važno hoće li nešto izmisliti i pričati, bilo mi je bitno da preživim. Na početku je bio pristojan, a onda, što sam bila slabija, stvari su izmicale kontroli, pa me je počeo maltretirati.“

Ovaj incident Maksida je prijavila glavnom uredu kompanije, a on ga je negirao. Potom je predala prijavu uredu nezavisnog javnog tužioca i generalnom inspektoru Vojske SAD-a u bazi Bagram, nakon čega je pozvana na intervju, ali je, kaže, uslijedila diskriminacija i slučaj je vraćen poslodavcu.

”Bilo je to zastrašujuće i razočaravajuće u isto vrijeme. Oni su bili neovisan organ reda u kampu. Trebalo mi je toliko hrabrosti i snage da im pokucam na vrata i kažem šta se desilo. Poslodavac mi je odmah uputio pisanu prijetnju otkazom, ako ponovo kontaktiram vojsku. Nastavila sam da se borim, ali trauma je utjecala na zdravlje i izdržljivost, te sam na kraju napustila svoj posao”.

Obje žene, nakon godina mukotrpnog rada, povreda i poniženja, ostale su bez posla – Mina trajno nesposobna za rad, Maksida sa umanjenim radnim sposobnostima. No, nisu htjele odustati, nastavile su borbu za svoja prava i razotkrivanje uvjeta pod kojim rade uposlenici KBR-a.

“U ugovoru o osiguranju, koji smo potpisali, nama su na raspolaganju beneficije u slučaju povrede ili smrti (za porodicu nastradalog). Međutim, mnogi zaposleni za to ne znaju, jer ne znaju engleski jezik, neki nemaju ni pristup kompjuteru, a niko iz kompanije nikad nije ni objasnio kako sve to funkcioniše. Ja sam se, nakon što sam nastradala, počela interesovati da tužim poslodavca i onda sam našla dokument u kojem fino piše koja su sve prava radnika”, priča Maksida, dodajući kako joj, ipak, ni to nije puno pomoglo.

Osiguravajuća kuća je Maksidi jedan period isplaćivala određen novčani iznos, ali ju je ostavila bez mogućnosti daljeg zaposlenja, na što ima pravo, i njen slučaj je zaključen 2013. godine. Mina, koja je nakon četiri godine napornog rada toliko oboljela da je proglašena nesposobnom za rad, također je podnijela žalbu. Osiguravajuća kuća izdala joj je uvjerenje o stopostotnoj invalidnosti, ali joj nije odredila invalidninu, već samo isplatila jednokratnu pomoć.

Al Jazeera je poslala upit KBR-ovom uredu za odnose sa javnošću, navodeći sve ove primjere i tražeći komentar, ali ni nakon sedam dana odgovor nije stigao.

Iako su KBR i Osiguravajuća kuća Aetna zatvorile njihove slučajeve, Maksida i Mina su odlučile nastaviti borbu za svoja prava, ali i prava drugih uposlenika koji su prošli ili prolaze kroz slične patnje. Kažu da su svjesne da će ta borba biti duga i teška, ali neko mora početi – pa sada rade na prikupljanju dokaza o kršenju ljudskih prava u kampovima KBR-a i upoznavanju radnika sa njihovim pravima.

Podijelite članak