BiH uvozi kamen, šljunak, cement, kreč, gips i glinu iako ima kapacitete za njihovu preradu i proizvodnju

U Bosnu i Hercegovinu prošle godine uvezene su stotine hiljada tona kamena, šljunka, cementa, kreča, gipsa i gline, uprkos činjenici da u zemlji postoje kapaciteti za njihovu preradu i proizvodnju, kao i sve potrebne geološke predispozicije.

Zvanični podaci pokazuju kako uvoz iznosi nešto preko 80 miliona maraka, što izvoz ne može da prati, jer je za duplo manji i iznosi približno 40 miliona.

Od ukupnog uvoza, većina, tačnije 61,3 miliona KM, odnosi se na cement u količini od 452.433 tone.

Branimir Muidža, generalni direktor “HeidelbergCement” grupacije za BiH i Hrvatsku i Tvornice cementa “Kakanj”, jedne od ukupno dvije u zemlji koje se bave proizvodnjom ovog veziva, kaže da su nakon privatizacije uložena velika sredstva kako bi se ove fabrike modernizovale i povećale svoje kapacitete proizvodnje, tako da domaći proizvođači cementa imaju kapacitete proizvodnje od oko 1,6 do 1,7 miliona tona cementa na godišnjem nivou, pišu “Nezavisne”.

– S obzirom na to da se trenutna potražnja na domaćem tržištu procjenjuje na nešto više od milion tona, jasno je da domaća proizvodnja može zadovoljiti sve domaće potrebe – kaže Muidža.

Objašnjava da strani uvoznici iz zemalja u okruženju, gdje su investiranja znatno smanjena, nastoje što više svojih proizvoda plasirati u BiH, pa tako uvozni cement pokriva otprilike od 30 do 40 posto ukupne domaće potrošnje.

– Međutim, tržište cementa u BiH je slobodno tržište, tako da svako ima iste uvjete poslovanja i šansu da plasira svoje proizvode. Isti principi se primjenjuju i u susjednim zemljama, pa tako i mi, naprimjer, svoje proizvode izvozimo u susjednu Hrvatsku, zavisno od potražnje, tržišnih okolnosti i mogućnosti transporta. Naš izvoz donekle poboljšava inače negativan vanjskotrgovinski bilans BiH – zaključio je Muidža.

Cement nije jedini proizvod koji BiH može da proizvede, a koji opet u velikim količinama uvozi.

I pored velikog bogatstva kamenom, tokom prošle godine uvoz je iznosio oko 11 miliona maraka. Samo drobljenog kamena i šljunka uvezeno je u vrijednosti više od pet miliona maraka.

Najčešće je u pitanju kamen za spomenike, čije se zalihe u Jablanici mjere u desetinama milijardi maraka, ali koji se tek jednim manjim dijelom eksploatiše.

Govoreći o ovom paradoksu, Nezir Kevrić, jedan od najstarijih kamenorezaca iz Jablanice i predsjednik Klastera kamena Hercegovina, kaže kako najveći problem leži u oblasti koncesija.

Naime, kako kaže, koncesiju na najveći dio jablaničkog kamena ima nekadašnje državno preduzeće koje je u stečaju, a koje eksploatiše tek manje količine.

Zbog nedostatka sirovine prinuđeni su da kamen uvoze, najviše iz Kine, a zatim i iz Indije i Italije.

S druge strane, tvrdi, samo u regionu je potražnja tolika da se potrebe nikada nisu mogle zadovoljiti.

– Resursa ima, ali niko nema snage da vadi kamen, dok strani investitori ne žele da ulažu, jer su uvjeti loši i sve je poprilično pravno neraščišćeno – kazao je Kevrić za “Nezavisne”.

Nezavisne novine