Bosna i Hercegovina na prekretnici: Zna li Dodik zaista kuda nas sve ovo zajedno vodi?

Nakon 9. januara, odnosno obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske, predsjednik SNSD Milorad Dodik nije ništa bliže ostvarenju svojih politički ambicija i ciljeva, jer najteži politički potezi stoje pred njim, a ne iza njega.

Krenimo redom, Narodna skupština Republike Srpske je 10. decembra prošle godine zadužila Vladu RS-a da u narednih 6 mjeseci uputi na razmatranje i usvajanje u NSRS zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću RS-a, zakon iz oblasti odbrane i sigurnosti, zakon o porezu na dodatu vrijednost i zakon o akcizama RS-a.

Ostalo je tačno 5 mjeseci do isteka zadatog roka da se donesu spomenuti zakoni, te je tom prilikom utvrđeno da će državni zakoni u ovim oblastima na teritoriju entiteta prestati važiti tek u trenutku stupanja na snagu svih spomenutih zakona. Međutim, ni samo donošenje zakona ne znači da će danom usvajanja, odnosno objavljivanja odluke u Službenom glasniku RS-a, zakoni stupiti na snagu.

Ovo vidimo na primjeru usvojenog Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima Republike Srpske koji su već usvojeni, ali će stupiti na snagu 23. maja ove godine.

Sve to ostavlja dovoljno prostora Dodiku za manevar, odugovlačenje i testiranje međunarodne zajednice kao i odlučnosti bosanskog političkog faktora, jer same procedure mogu trajati i puno duže, i osporavanje zakona na Ustavnom sudu BiH, taman toliko da predsjednik SNSD-a kupi dovoljno vremena do izbora ove godine. Uporedo, cilj je slomiti bilo kakvo protivljenje opozicije njegovim potezima, a u čemu mu neupitno pomažu vlasti Srbije, predstavnici Srpske pravoslavne crkve i inertnost međunarodne zajednice.

U tome ima i neku vrstu podrške Hrvatske demokratske zajednice, koja zarad ispunjenja svojih ciljeva u pregovorima za Izborni zakon često Dodikovoj politici služi kao alibi i obrnuto. U tom kontekstu izjave predsjednika FBiH Marinka Čavare (HDZ) kako sankcije Dodiku ništa neće postići te da je suština problema u Sarajevu dodatno daje vjetar u leđa secesionizmu iz RS-a. Zamisao je da se bosanska strana u potpunosti izoluje i predstavi krivcem koji ima maksimalističke zahtjeve, iako, jedini koji u ovom trenutku imaju zahtjeve jesu HDZ i SNSD.

S tim u vezi da bi premostio dugih deset mjeseci do izbora Dodik je iskoristio 9. januar, što je prvi u nizu događaja koji nas očekuju, da podigne tenzije do usijanja, te je Specijalna jednica MUP-a RS-a poslužila svrsi. Pjevajući u srednjovjekovnom maniru “za krst” i u “slavu Obilića i Nemanjića” specijalci su ličili na konjicu u službi feudalnog vladara, uloga koja Dodiku sve više i više pristaje.

Također, broj incidenata u RS-u bio je prevelik da bi bio slučajan, isplanirani u nadi da se ta srednjovjekovna atmosfera dodatno pojača širenjem straha među stanovnicima ne samo entiteta već i države. Ipak, najveća opasnost bi bilo djelovati vaninstitucionalno, na što pojedinci, potpuno nesvjesni razlike pozicije BiH danas i početkom devedesetih, pozivaju.

Održavanjem takve atmosfere Dodik se nada da će međunarodna zajednica natjerati bosanski politički faktor da sjedne za sto i pregovara, tražeći “kompromis” između trenutnog zakonskog okvira i zahtjeva predsjednika SNSD. Dugoročno takvim koncesijama ne može se zadovoljiti suprotna strana, i samo je pitanje momenta kada će dodatni zahtjevi biti isporučeni, za pet, deset ili dvadeset godina.

Bez sumnje, Dodikov najveći strah predstavlja mogućnost da dođe u situaciju da mora implementirati zakone koje je najavio, jer bez obzira na podršku Beograda, niko ne može iskalkulisati posljedice takvog poteza. Da takav strah postoji dokaz je i odugovlačenje, jer da je predsjednik SNSD siguran u najavljene korake, oni bi već danas bili provedeni.

Svaka politička kriza je prilika, i zato Dodiku treba ostaviti prostor da povuče konkretan potez odnosno dokaže ozbiljnost svojih namjera, jer najgore je živjeti u strahu.