Božo Prelević: Vlast ne želi Srbiju u EU

Brine me to što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić potpisao pravosudne zakone. Uradili smo procjenu, i ona nije dobra, rekla je nedavno za televiziju N1 evropska komesarka za proširenje Marta Kos, dodajući da može da pretpostavi zašto je srpski predsjednik to učinio.

Mnogo direktniji je beogradski advokat i nekadašnji ministar policije u Vladi Srbije Božo Prelević, koji kaže da je cilj tzv. Mrdićevih zakona (predložio ih je poslanik Srpske napredne stranke Uglješa Mrdić) opstruiranje pravde i sprječavanje izvođenja dokaza od strane tužilaštva i suda, što je krivično djelo. “Vlast ne želi Srbiju u EU, ne želi evropske vrijednosti; želi da Srbima uvrne um kako bi im skrenula | pažnju sa gubitka dijela teritorije, sa afera, sa pogibija, sa planetarne krađe, sa činjenice da vlastima svako malo iz džepa ispadne neka tona narkotika, od čije prodaje finansiraju ‘heroje’ ćacilenda, ‘heroje’ režimske propagande, novu direktorku RTS-a i sl. Evropska unija mora razumjeti da vlast čini sve kako bi sprečila hapšenje i onemogućila vladavinu prava”, kaže Božo Prelević za Vijesti.ba

Čije hapšenje vlast želi da spriječi? Mrdić kaže – predsjednika Aleksandra Vučića.

Tako je. Kako bi obezbijedio korist svojim partijskim kolegama, Mrdić gazi poslaničku zakletvu, kojom se obavezao da će poštovati zakone i Ustav Srbije. Bivši francuski predsjednik Nikola Sarkozi pravosnažno je osuđen, osuđen je i bivši austrijski kancelar, Miroslav Lajčak je podnio ostavku, Frederika Mogherini uhapšena, pokrenuti su postupci protiv predsjednika SAD, u ratnoj Ukrajini ostavke podnose najviši rukovodivaci. Za to vrijeme, Srbija donosi zakone kako bi tužioce spriječila da rade svoj posao. Ipak, tužioci prikupljaju dokaze. Utvrđeno je, na primjer, da su pripadnici vojne i civilne bezbjednosne službe išli u Jovanjicu na posao, da je pet tona marihuane nedavno skladišteno u Kruševcu, kod izvjesnog Spasojevića, koji svakako nije imao organizacione i ostale sposobnosti da učestvuje u prebacivanju, nabavci, kupovini i uzgajanju droge. Ako je ta droga kod njega samo smještena, onda je tužilac dužan da pokrene istragu i sazna čije je. Nema istrage, ali ima Mrdića da onemogući da se pravi vlasnik ne otkrije.

Kako to da su tužioci odjednom počeli da rade svoj posao?

Značajan dio dokaza i Sky poruka stiže iz EU, uglavnom iz Francuske. Tužioci samo donekle mogu da produžavaju pokretanje postupka, ali kada dobiju nesumljive dokaze o tome ko je ‘Oskar’, a ko ‘Markos’ i kada to vežu za kriminalne grupe i nakrodilere sa kojima su ta lica imali komunikaciju, sebe dovode u situaciju da moraju da biraju: ili su dio kriminalne grupe ili borci protiv kriminala. Mislim da je u ogromnom broju slučajeva riječ o čestitim i poštenim ljudima, čiji interes nije da kriminalnim grupama pomažu da pokore Srbiju. Ili ste, dakle, dio rješenja ili ste zlo. Ne mislim da je većina tužiloca zlo. Uostalom, ko im prijeti? Vlasti i kriminalci.

Kako vi znate ko je ‘Oskar’, a ko ‘Markos’? Citate šta pišu mediji ili, kao advokat u određenim procesima, imate konkretne podatke?

Nemam potpuni uvid, ali analiziram činjenice kako bih popunio prostore za koje nemam konkretne dokaze. I tužioci popunjavaju iste ‘rupe’. Ako to popunjavanje ‘rupa’ nema smisla, zašto bi predsjednik Srbije tako oštro napao tužioce, zašto bi Mrdić predložio zakone? Zašto bi, najzad, vlast sebe izložila uskraćivanja podrške EU ako strah od pokretanja istrage nije veći od novca koje joj dodeljuje Brisel? Dio dedukcije polazi od konkretnih premisa, koje su tu, među nama. Zašto bi pripadnici BIA čuvali Jovanjicu ako proizvodnja i distribucija droge u Jovanjici nije državni posao? Zašto bi optuženog u Jovanjici branio advokat koji je član vladajuće stranke? Zašto bi Vučić govorio da tona marihuane i nije neko krivično djelo, jer nikoga nije ubila’? Na kraju, zašto bi država, pet godina posle otkrivanja Jovanjice, prijetila inspektorima koji su to djelo otkrili? Zašto? Sve o čemu govorim na nivou je apsolutne izvjesnosti. Uostalom, ko osam mjeseci finansira hiljade ljudi u ‘ćacijelendu’? Ko plaće stručnjake za medije iz Izraela, državne tabloide, televizije koje nemaju nikakvu gladanost? Ko to finansira?

Odakle taj novac?

Anketna komisija je utvrdila sljedeće: pruga do Novog Sada ili Subotice trebalo je da košta 330 miliona eura; EU je izrazila želju da bude sufinansijer ili finansijer; predlog je odbijen; vlasti u Srbiji se odlučila za Kineze i taj posao je koštao nešto više od milijardu i dve stotine miliona eura. Ostalo je 950 miliona, koji su se prelili u nečije džepove i iz kojih se finansira sve o čemu govorim.

Je li ‘ćacilend’ bio promašena investicija?

Mislim da ste kompetentniji da odgovorite na to pitanje.

Zašto sam kompetentnija?

Zato što ste novinarka, pa ste, pretpostavljam, nailazili na različite tehnike ‘uvrtanja uma’. A ‘cacilend’ je bio upravo to – uvrtanje uma. Prvobitna ideja ‘ćacilenda’ bila je da se spriječi okupljanje građana ispred Predsjedništva i Skupštine Srbije, kako bi se – iako takvih naznaka nije bilo – onemogućio novi 5. oktobar. Uslijedio je 15. mart prošle godine, kada je došlo do radikalizacije i kada je nedozvoljenim oružjem pucano na građane, koji su, u skladu sa Ustavom, zakonom i međunarodnim konvencijama, protestovali tražeći svoja osnovna prava. U međuvremenu, ‘ćacilend’ je postao prostor za egzibicije ludaka, opskurnih tipova, kriminalaca, prostitutki, čije smo svakodnevne navike, umesto da gledamo kako vlast krade državne fondove ili prebija demonstranate i studenate, gledali punih osam meseci. ‘Ćacilend’ je, kažem, bio način skretanja pažnje sa najvažnijih problema ove vlasti. Ukinut je čim je vlast shvatila da to ruglo više nije u stanju da efikasno uvrće um građana. A samu tehniku uvratanja uma usavršili smo odavno.

Kako?

Slušali smo, na primjer, da se oslobodilački rat vodi prelaskom na drugu teritoriju; i sa jedne i sa druge strane nam je dokazivano da Srbi iz Hrvatske nisu hrvatski državljani; uvjeravali su nas da Srbija nema nikakve veze sa ratom u Bosni i Hercegovini i sl. To se negdje zove spinovanje; ovdje – uvrtanje uma, kako bi se građani anestezirali do mjere da bespomoćno zure u televizor, čak i ako ne podržavaju zlo koje vide.

Je li uvrtanje uma i to kada kao alternativu režimu predsjednika Vučića nudite proruske opskurante, kojima je neprihvatljiva ideja evropske Srbije?

Jeste, i to je dio uvrtanje uma. Zadatak i idejea tih ljudi je da pokažu da u Srbiji postoji samo Vučić, da nema alternative. Nažalost, uvrtanje uma je u međuvremenu postao globalni proces, pa je, recimo, dozvoljeno ući u drugu državu i uhapsiti joj predsjednika. Ili – slušam generalnog sekretara NATO Marka Rutea, koji kaže da su Rusi bombardovali sisteme grijanja i mostova u Ukrajini, da čine zločine protiv civilnog stanovništva i da je to nedozvoljeno. Bio sam šokiran! Rute je zaboravio da je NATO gađao toplane na Novom Beogradu i mostove u Novom Sadu. Ta vrsta cinizma je nevjerovatna!

Zašto je NATO bombardovao Saveznu Republiku Jugoslaviju? Kakve veze imaju ruska agresija na Ukrajinu i NATO intervencija na SRJ?

‘Milosrdni andeo’, tako se zvala akcija gađanja toplana po Beogradu i Novom Sadu.

Nije bilo nikakvog ‘milosrdnog andela’, i to je uvrtanje uma.

Molim Vas, slušao sam Petreusa…

NATO intervenciju na SRJ nikada nije nazvana ‘milosrdni andeo’.

Svojim ušima sam čuo Petreusa.

Ne znam šta je rekao Petreus, ali znam da ta akacija nije tako nazvana. NATO je bombadrovao SRJ kako bi spriječio etničko čišćenje na Kosovu. Prethodno su srpske snage počinile genocid u Srebrenici, gotovo četiri godine Sarajevo držale pod opsadom, more krvi je proliveno. Novi zločin se morao spriječiti. Rusi u Ukrajini gađaju vrtiće, škole, bolnice, stambene zgrade; NATO to nije radio.

Ne bih ulazio u polemiku, iako mislim da je dio onoga o čemu govorite veoma problematičan i da ima predistoriju. Ulazak strane države u drugu državu je agresija. Tačka.

Rusija je strana država, NATO je vojni savez više država. Nije isto.

‘Specijalna operacija’ nije ni na Kosovu, ni u Venecueli, ni u Ukrajini. Nigdje! To je čin agresije. Šta su povodi, o tome možemo diskutovati, što nas uvodi u drugu temu. U svakom slučaju, uvrtanje uma je globalni fenomen. Nije dozvoljeno bombardovati čamce u Pacifiku zato što mislite da se njima možda švecuje droga. Te čamce je dozvoljeno presretnuti, ljude pohapsiti, ali nije bombardovati. Neprihvatljivo je raditi ovo u Gazi i puštati stručnjake izraelske vlade da vam objašnjavaju postupak. Ne kažem izraelskog naroda, nego izraelske vlade Ponekad mislim da je ovo što živimo Kusturicin Underground. Da, živimo – Underground.

Režim u Srbiji, kažete, ne želi Evropsku uniju. Je li Brisel to konačno shvatio?

Volio bih da je shvatio i da traži adekvatne mjere ne protiv građana Srbije, nego protiv režima. Često se govori o nekakvom animozitetu Srba prema muslimanima, ali pogledajte kako su studenti iz Novog Pazara i Sjenice primljeni u Beogradu ili Novom Sadu i kako su beogradski i novosadski studenti dočekani u Novom Pazaru ili Sjenici. To se ne sviđa vlastima, ali ni značajnom dijelu crkve u Srbiji. Odnos običnih građana prema svojoj braći muslimanima različit je od odnosa vlasti, ali taman kada pokažete da ste blizu rješenja, da ste drugačiji, Brisel se vrati na pitanje – zašto građani Srbije glasaju za Vučića i njegovu vlast. Hoću da kažem da se građanima Srbije decenijama ne nudi ozbiljna, demokratska alternativa i da se, ako se ona i pojavi, sve čini kako bi se ubila. Čak i fizički. Kao učesnik, ministar i savjetnik u vladama nakon 5. oktobra 2000. godine, moram da kažem da sam zgrožen odsustvom pomoći EU tadašnjim novim demokratskim vlastima. Zgrožen!

Zašto?

Kada smo konačno srušili Slobodana Miloševića i uspostavili dosta krhku demokratsku vlast, EU nije uvažila činjenicu da je novoj Vladi Zorana Đinđića bilo potrebno vrijeme da okupi ljude, medije, da obnovi institucije, uspostavi nove vrijednosti. Umjesto toga, ispostavljen joj je nalog da uhapsi generale vojske i policije – i to upravo one koji su nam pomogli da 5. oktobra izvedemo revoluciju – i da ih pošalje u Hag. Pored toga, Srbija je u Savjet Evrope primljena za vrijeme vanrednog stanja, koje je protivustavno, tj. nakon ubistva Zorana Đinđića, a ne dok je on bio živ. Da ne pričam o tome kako je došlo do tog ubistva i ko je sve u tome učestvovao. Bolje da ćutim. U svakom slučaju, odnos EU prema Vučiću i Tomislavu Nikoliću bilo je neuporedivo benevolentniji nego prema demokratskim vlastima. Neće, dakle, biti da su samo građani Srbije odgovorni za to kako glasaju.

Je li EU odgovorna i za to što u nju razočarani građani Srbije, tobože iz revolta, podržavaju ovakvu Rusiju?

Značaj i uticaj Rusije se preuveličava pored ostalog i zato što vlast sebe predstavlja kao najvećeg saveznika Moskve i najvećeg prijatelja Vladimira Putina. Sa druge strane, u ovom užasnom ukrajinsko-ruskom ratu Srbija pomaže Ukrajinu, što pokušava da sakrije, i da domaćoj javnosti objasni da je na strani Putina. Drugo, ne zaboravite da je, priznanjem Kosova, najveći dio država EU učestvovao u kršenju međunarodnog poretka.

Srbija je taj rat izgubila.

Čekajte! Rusija je tu odigrala ulogu koja je više markintiška nego suštinska. Rekli su – uzimamo aerodrom u Slatini, dolazimo, a onda su otišli; hoćemo NIS, branićemo vas u UN, ali ni od toga ne bi ništa. Hoću da kažem da upravo onaj ko ima snagu uvrtanja uma građana Srbije četrnaest godina radi i na ‘pumpanju’ Rusije. Zašto? Zato što postoji osnov: istorijski razlozi, prijateljstvo, ista crkva itd. Ipak, ja tu pomoć Rusije vidio nisam. Uostalom, sjetite se uloge Rusije prilikom odvajanja Crne Gore i Srbije: Rusi su pomogli Crnoj Gori.

Nisu pomogli, ali se, za razliku od Zapada, nisu protivili.

Ne, ne, to su istorijski fakti. Šta je radio Oleg Deripaska, koga je finansirao?

Deripaska je došao kasnije, nakon referenduma.

Pustite, znam to sa izvora. A znam i ogorčenost djela crnogorskih političara u odnosu na ulogu Rusije.

EU je u Crnoj Gori napravila presedan i cenzus sa 50 podigla na 55 procenata. Dvadeset godina Srbija analizira je li Milo Đukanović lažirao rezultat referenduma, koliko je glasova ‘ukrao’, je li mu pomogao Zapad, šta je radila Rusija, je li Lajčak navijao i sl, ali nikako da prihvati da više od 55 procenata Crnogoraca svih vjera i nacija nije željelo zajednicu sa Srbijom. Može se ukrasti procenat, dva, ne može 11. Zašto Srbija to konačno ne preboli?

Ne govorimo o referendumu, već o tome da je Rusija veoma često radila protiv interesa Srbije.

Kako je Crna Gora interes Srbije?

Interes Srbije je bio da ostane u zajednici sa bratskom Crnom Gore.

Ali to očito nije bio interes Crne Gore.

Interes dijela Crne Gore, kao i interes dijela Srbije bio je da ostanu u zajednici.

Manjinskog dijela Crne Gore.

U redu. Dvadeset godina kasnije možemo da kažemo da je Crna Gora prošla bolje. To se vidi. Ali se vidi u odnosu na četrnaest godina stagniranja Srbije. Rusi nisu zastupali interese Srbije. Međutim, kada imate tako izluđen narod, logično je da nosite rusku zastavu i da otvorite račun u Vašingtonu.

“U sluđivanju prosječnog Srbina svoj ogroman doprinos dao je Dragoslav Mihajlović Mihiz”, priznao je srpski pisac pred kraj života. Ko je sludio taj narod?

Za stanje svijesti u jednom društvu ne mogu biti odgovorni vodoinstalateri ili vozači; uvijek je kriva elita. Zaslužna elita. Milošević je konsultovao stručnjake, istoričare, pravnike, akademike, profesore. Ovaj ne konsultuje nikoga. Dio tih akademika bio je na krivom tragu, uključujući Dobricu Ćošića, koji je ozbiljno odgovoran za stranputice Srbije, ali i kriv zato što, kada je došao na mjesto predsjednika, nije bio predsjednik.

Predsjednik Vučić, kažete, ne konsultuje nikoga. Ipak, čuje li ponekad poruke EU?

Svaki pritisak na njegovu vlast urodi plodom. Evropska unija ima mnogo svojih problema i ne znam koliko joj je ostalo snage da se bavi Srbijom. Volio bih da EU interesuju građani Srbije, a ne srpska vlast. EU ima mehanizme – od sankcija, ali ne građanima, nego zna se kome – da spreči pljačku i propadanje ovog naroda i, da bi to sprovela, neophodno je ispuniti nekoliko uslova. Jedan od njih je da u Srbiji postoji politička alternativa.

Postoji li?

Nažalost, još ne. Opozicija je slaba, studenti se nisu definisali kao alternativa, što je veliki problem. Realno, nije nam lako pomoći, zato što sebe uvijek dovedemo u poziciju da nam nije lako pomoći. Tokom raspada Jugoslavije, svi su rekli šta hoće, samo se Srbi o tome nikada nisu izjasnili. Srbe nikada niko nije pitao šta hoće, podrazumijeva se da su uvijek na meniju. Nikada nisu rekli – ovo su naši interesi, mi se za ovo zalažemo. Nespremni smo kada se odlučuje, a onda pravimo molebane i kukamo.

Zar se Srbi, još krajem osamdesetih, nisu prvi izjasnili i rekli šta hoće? Memorandum SANU objavljen je septembra 1986. Zar se to ‘izjašnjavanje’ nije završilo tamo gdje je moralo – u Hagu?

Srbi su se devedesetih izjašnjavali za Jugoslaviju po svojim mjerilima, koja nisu odgovarala drugim narodima. Kada to nisu uspjeli…

Krenuli su u ratove, etnička čišćenja i genocid.

Razlaz sa Slovenijom, Makedonijom i Crnom Gorom prošao je bez rata. Iz istog pravnog sistema izašle su, recimo, i Slovenija i Srbija. Ipak, dok srpski srednjoškolci hrle u Sloveniju da upišu fakultete, a srpski radnici da se zaposle, u Srbiji se danas glasa za kvazi četnike, za karikature i od četnika i od partizana. Što je takođe rezultat uvrnutog uma s početka. Najžešći podržavaoci Vučića danas su Srbi koji su devedesetih iz Hrvatske prebjegli u Srbiju i koji imaju hrvatske pasoše. I, šta oni kažu? Državljani smo zemlje koja je članica EU, ali Srbiji ne dozvoljavamo da uđe u EU. Kako se to naziva? Sizofrenija. Koja je, opet, posljedica uvrtanja uma.