Doktor Ristić sa suzama priča o pokušaju da spasi premijera Đinđića: Postojala je šansa

Prije 19 godina na današnji dan u 12.30 sati izvršen je atentat na srbijanskog premijera Zorana Đinđića.

Prof. Miljko Ristić, danas savjetnik direktora Instituta za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”, tada je radio u Kliničkom centru Srbije, piše Telegraf.rs. Na poziv sekretarice direktora KCS uputio se ka Urgentnom centru gdje je u sali za reanimaciju hospitalizovan Đinđić. Na putu do Urgentnog centra nije znao o čemu se radi, ali je naslućivao da se desilo nešto neobično čim je vidio veliki broj policije i vojske u krugu ove zdravstvene ustanove.

– Prosto ne mogu da vjerujem da je prošlo 19 godina od tog nemilog događaja. Svi ti detalji, njegov prijem, operacije koje smo izvršili, sve to kao da je bilo jučer. Tog dana, a to je bilo negdje 12.30, 13 sati izlazio sam iz operacione sale gdje sam završavao jednu operaciju. I, taman što sam sišao na Odjeljenje, zazvonio je telefon. Sekretarica direktora Kliničkog centra me je obavijestila da moram hitno da idem u Urgentni centar. Razdaljina između Urgentnog i Klinike za kardiohirurgiju, gdje je moje radno mjesto bilo je tada nekih 30-ak metara. Pitao sam gdje, jer je Urgentni centar po prostoru veliki, rekla je: “Bit će vam sve jasno, samo idite tamo!”

Prepoznao sam ga odmah

Kada je izašao iz Klinike za kardiohirurgiju, odmah je shvatio da se desilo nešto, kako kaže, čudno.

– Tu je već bilo mnogo ljudi. Bilo je vojnika sa puškomitraljezima, vidio sam da se radi o nekom nemilom događaju, s obzirom na vojsku i policiju. Bio je zabranjen pristup. Bila je jedna čistina. Pretrčao sam do tamo. Mene niko nije zaustavio. Shvatli su jer sam bio u zelenoj uniformi iz sale u kojoj sam prethodno operisao – priča za Telegraf.rs prof. dr Ristić:

– Kada sam ušao u prizemlje Urgentnog centra, a tu je jedna soba za reanimaciju, nisam nikoga ništa pitao. Tu dolaze povrijeđeni i hitni slučajevi. Otvorio sam vrata. Bio sam zaprepašten. Prepoznao sam odmah pokojnog premijera Zorana Đinđića, bio je već intubiran. Već mu je bio stavljen dren u grudni koš, iz koga je u posudu izašlo oko 600 mililitara krvi. Bilo je jasno da ta krv, u toj velikoj količini ne obećava neku dobru prognozu.

Ulazna rana na srcu bila je 6 puta 3 centimetara

Nije bilo dvoumljenja. Morali su hitno pokojnog premijera da premjeste u operacionu salu.

– Otvorili smo ga. Našli smo ogromnu ranu na srcu. Nikada u životu nisam video ranu tolikih promjera. Mi smo i do tada liječili ubodne rane od noža, pištolja… ali ova rana na njegovom srcu nije mogla da se poredi sa nekim prethodnim mojim i iskustvima mojih kolega. Pomagao mi je u tom trenutku profesor Dušan Velimirović. Bili smo zgranuti da tolika rana može da se napravi na srcu od jednog metka. On je imao ulaznu ranu sa desne strane grudnog koša, izlaznu ranu sa lijeve, nešto niže. Znači pucano je sa visine. Kako je on ulazio u zgradu, sa njegove desne strane. Da li je on išao okrenut leđima ili naprijed, to ne znam. Uvijek sam bio u dilemi. Kasnije je bilo polemike da li je atentat izvršen iz Gepratove ili iz Birčaninove ulice. Nikada me niko nije zvao na svjedočenje, ali to nije bitno – kaže prof. dr Miljko Ristić.

Rana na srcu ulazna je bila 6 puta 3 centimetara, izlazna nešto manja.

Šiknula je krv iz jetre

– Pun je bio grudni koš krvi. Naravno, mi smo tu krv evakuisali. Princip je bio da se krv nadoknađuje preko nekih centralnih venskih puteva. On je imao dvije linije ulaska krvi. Pumpana je krv, tečnost, plazma, supstance koje mi, inače, dajemo u tim situacijama. Relativno brzo smo ušili tu ranu na srcu. Bilo je to pristupačno, međutim, efekat reanimacije je bio jako loš. Imao je pritisak 20, 30. Kako mi napumpamo krv on se malo popravi, međutim, shvatili smo da on, ipak, gubi i na nekom drugom mjestu krv. Nije bilo povreda da nam ukažu. Kada se na nekog izvrši atentat može da ima više ulaznih mjesta pošto se više ispaljuje hitaca, međutim, on je imao taj jedan jedini hitac koji je ispaljen, razorni projektil. Kasnije sam čitao u novinama da su to specijalne puške za atentate koje imaju domet oko 200 metara ali da imaju strahovitu razornu moć, i takva oružja se prave isključivo za atentate.

– Elem, nigdje nismo našli nijednu drugu ranu. Ostali dijelovi tijela su bili netaknuti, noge, ruke, glava… Trbuh se nešto nadimao. Otvorili smo trbušnu duplju. Šiknula je krv iz jetre koja je bila u paramparčad. Ti projektili imaju strahovit bočan pritisak. Dijafragma razdvaja grudni koš od trbušne duplje. Odmah ispred dijafragme se nalazi jetra. Znači taj bočni pritisak je bio toliko jak da je razorio jetru u parčiće. Jetra mu je bila kao da su je isjeckali na hiljadu komada. Bilo je jasno da tu nema spasa.

Apsolutno nemoguće

Bilo je jasno i zašto premijer gubi krv.

– Ne preko srca, preko rane koju smo mu zbrinuli. Samo smo se pogledali moj kolega Dušan Velimirović i ja. Bilo je tu kolega sa abdominalne hirurgije. Nije bilo šanse ništa da se pomogne u smislu da se ta jetra izvadi i da se transplantira nova. To je bilo apsolutno nemoguće u roku od tih 5 minuta. Tako da je premijer, nažalost, završio tu, na operacionom stolu – sa suzama u očima priča Ristić.

On je tog dana držao rukama srce premijera, kojeg ranije nikad nije sreo.

– Mi kada operišemo srce, ono ne stoji u mjestu. Mi ga malo podignemo, da bi nam bilo bliže, asistent drži srce, operater radi šta treba. Da li mijenja zalaske, da li šije bajpasove, u svakom slučaju, svaka operacija srca podrazumijeva da hirurg srce tog pacijenta drži u rukama. To je bilo i u ovom, u slučaju pokojnog premijera, ali svi naši napori ostali su uzaludni.

Dvije grupe atentatora

– Bilo je mnogo dilema da li je pucano iz Gepratove ili Birčaninove ulice. Našao sam jedan snimak gdje je naš, u to vrijeme ministar inostranih poslova, Svilanović, izjavio do detalja da je atentator došao iz Amerike, da su ga Hrvati uhapsili na nekoj granici kada je prelazio Hrvatsku. Da je uhapšen pa pušten, da je on smješten u Beogradu u hotelu. I, da je poslije toga napustio našu zemlju. Ono što mi je sumnjivo, kada se sve to završilo sa pokojnim premijerom, rečeno mi je da ne dajem nikakve izjave do 16 sati – kaže Ristić.

Bez obzira na to što je sa svojim timom pokušavao da spasi premijera, prof. Ristić nikad nije bio pozvan da svjedoči.

– To je malo neobično. Bilo je 400 svjedoka koji su bili pozvani. Mi smo bili dužni da napišemo operacioni nalaz i detalje operacije. Valjda je to bilo dovoljno pa su istražni organi smatrali da nije potrebno da zovu tu ekipu koja ga je operisala – anesteziologe, hirurge, bilo je tu još učesnika. Ali, kažem. To mi je probudilo sumnju. Lično mislim da su tu postojale dvije grupe atentatora. Tad je ranjen i njegov tjelohranitelj Milan Veruović, ali on je drugim metkom. On je preživio. Taj metak nije izazvao ta bolna razaranja. Njega sam vidio ali nisam ga ja operisao već abdominalni hirurzi u drugoj sali u Urgentnom centru. Da je on pogođen metkom kojim je i premijer, ni on ne bi bio živ. Srećom, nije.

“Bio bi živ”

Na pitanje da su imali jetru da presade premijeru u tom trenutku da li bi preživio, profesor kaže: “Bio bi živ”.

– Ta transplantacija ne traje 5 minuta, traje po nekoliko sati, ali u svakom slučaju, bilo bi zaustavljeno krvarenje. Mi za to vrijeme nadoknađujemo krv koju je izgubio pacijent, u ovom slučaju pokojni premijer. Ali, da nađete jetru za tako kratko vrijeme, a čekaju je pacijenti mjesecima i godinama… Ta varijanta, koja je bila teoretski moguća, nažalost nije bila u mogućnosti da se sprovede – kaže profesor, a na pitanje da li bi bio živ da mu je povrijeđeno samo srce, objašnjava:

– Ta količina krvi koju je premijer izgubio dovela je do pada pritiska i do oštećenja moždane cirkulacije. Jer, mozak je veoma osjetljiv na gubitak krvi, na nizak krvni pritisak. Taj pritisak od 20, 30 nije dovoljan i s tako niskim pritiskom ne može mozak da se održi u nekoj normalnoj funkciji i nedovoljnom prokrvljenošću mozga. Ali, mi smo računali, možda će se povratiti. Ima slučajeva da se pacijenti povrate i poslije nekoliko godina. Međutim, nismo došli ni u tu fazu, koja nije bila dobra ali je postojala nada. Možda će on biti jedan od operisanih, da se njegov mozak povrati poslije mjesec, dva, ili dvije, tri godine. Nismo ni stigli do tog nekog stupnja koji bi davao nadu za oporavak.

Potrebno je vrijeme

Profesor kaže da mu uprkos svemu ovo nije bila jedna od najtežih operacija.

– Mi smo to lako ušili, relativno brzo, ali zbog težine, značaja pacijenta… Naravno, mi svim pacijentima pružamo maksimalnu hiruršku pomoć. Bilo je mnogo težih operacija koje su trajale i po 6, 7, sati i koje su bile kompleksne, trebalo je mijenjati zaliske, bajpasove, bilo je povreda koje su bile teže nego premijerove u smislu da ih je bilo teže zbrinuti hirurški i tehnički, ali ovo što je bilo kod pokojnog premijera, bilo je na dlanu. Nešto teže ušivate i šijete kada je negdje pozadi srca i nije pristupačno, pa morate na svaki šav da izgubite neko vrijeme. Mi smo to jako zbrinuli, ali nažalost nije to bio uzrok njegove smrti već da se jetra potpuno, potpuno raspala.

– I da smo imali organ, pitanje je šta bi bilo. Da odstranite jetru potrebno je vrijeme, da transplantirate potrebno je vrijeme. E, sada. Gledajući tu cijelu situaciju postajala je šansa da ostane živ, ali gdje imamo jetru koja čeka pacijenta. Uglavnom su donori jedna kategorija, ne samo za jetru nego za pluća, za srce i ostale organe, za sada nerješiva.

Sve vrijeme, oči su mu pune suza dok priča. Kaže:

– Vidite jednog mladog čovjeka koji leži na stolu, blijed, koji je ekstremno iskrvario, vidite jedno beživotno tijelo… Daje vam to snagu da uradite nešto, da bi to moglo da bude dobro, i naravno, kada se to završilo osjećate sigurno jednu tugu. Nažalost, u našem poslu nisu sve operacije uspješne – kaže na kraju prof. Ristić.