Dragan Bursać: “Dodik se sastao sam sa sobom – ni Orvel ovo nije sanjao”

“Dodik priča, Dodik pita, Dodik odgovara, Dodik aplaudira. Sve u jednom! Orwell je, kažu, napisao 1984. kao upozorenje. Dodik ga je pročitao kao uputstvo za upotrebu – i to skraćenu AI verziju, jer zna se da Mile ne voli čitati. Ne znate da li da se smijete, plačete ili potpišete azilnu molbu. Jer nije ovo više politika, dragi moji. Ovo je psihijatrijska studija.”

Milorad Dodik – čovjek, kvaziinstitucija, metafora političke šizofrenije – saziva press konferenciju. Ne bilo kakvu press konferenciju, već onu na kojoj ne dolazi niko osim njegovih botova, njegovih mikrofona, njegovih režiranih pitanja i njegovih “da, predsjedniče, tako je predsjedniče” glavo-kimatača.

Sjeo čovjek sa sobom, a novinari – ti strani plaćenici, domaći izdajnici i ostali smetala demokratije – nisu ni pozvani. I to je vijest.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jer ovo nije obična presica. Ovo je “press samoposluga”: Dodik priča, Dodik pita, Dodik odgovara, Dodik aplaudira. Sve u jednom! Orwell je, kažu, napisao 1984. kao upozorenje. Dodik ga je pročitao kao uputstvo za upotrebu – i to skraćenu AI verziju, jer zna se da Mile ne voli čitati.

Sjeo čovjek sa sobom, a novinari – ti strani plaćenici, domaći izdajnici i ostali smetala demokratije – nisu ni pozvani. I to je vijest.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jer ovo nije obična presica. Ovo je “press samoposluga”: Dodik priča, Dodik pita, Dodik odgovara, Dodik aplaudira. Sve u jednom! Orwell je, kažu, napisao 1984. kao upozorenje. Dodik ga je pročitao kao uputstvo za upotrebu – i to skraćenu AI verziju, jer zna se da Mile ne voli čitati.

A i šta će mu novinari kad ima RTRS, ATV, SRNA-u i jednu čitavu džunglu saučesničkog “novinarstva” koje mu ne služi ni za pranje obraza, već isključivo za pranje mozga?

Doboj – gdje SNSD-ov balon puca

Naime, press se desio nakon fijaska u Doboju, gdje su lokalni izbori, protivno očekivanjima Vrhovnog Vožda Laktaškog, prošli tako da se njegova partijska pipalica zaledila usred juna. Umjesto da izgovori rečenicu “Izgubili smo, narod nas ne želi više ni gledati, kamoli slušati”, Mile organizuje malu komemoraciju za zdrav razum i zdravu pamet. Sebi. I publici koju iznajmi za takve prilike.

U Doboju se desilo nešto što ne stane u Dodikov narativ: narod je rekao “ne”. I to ne za kojeg se ne može okriviti Sarajevo, strane sudije, Kristijan Šmit, muslimani, NATO, strane službe ili stari dobri Soroš. Ne, ovo je bilo “ne”iz komšiluka. Od naroda koji zna da je glasao za jedne, a dobio druge – i sad gleda kako Dodik pravi stand-up monodramu u kojoj je glavni lik, režiser, producent i jedini gledalac.

Diktatura dosade i nesuvislosti

U toj sali bez pitanja, bez novinara, bez trunke istine – Dodik je bio slobodan. Slobodan da sebe pita ono što hoće da čuje. Slobodan da laže bez šapata sumnje. Slobodan da pljuje po medijima koji nisu pod njegovom petom. I slobodan da gleda naciju u oči i kaže: “Svi ste vi protiv mene, a ja sam RS!”

To što mu ni polovina Republike Srpske više ne vjeruje – sitnica. To što su mu ije situacija u Doboju pokazala da mit o nepobjedivosti puca – nebitno. Bitno je da se predstava nastavi. Bitno je da pozorište funkcioniše.

Jer, Dodikov režim nije više ni autoritaran – on je autoerotski. On se samozadovoljava vlastitom retorikom, on se samozapaljuje riječima i gasi aplauzom koji naruči. To nije politika. To je reality show jednog prebogatog, preplašenog, i polako zaboravljenog lidera koji pokušava da uvjeri sebe da je još važan.

Kad Orvel zašuti, Dodik progovori

Zato kažem – kad Orvel utihne, Dodik progovori.

Ova scena iz Doboja, u kojoj novinari ne postoje osim ako ne kliču, u kojoj istina ne postoji osim ako ne ljubi vođu, u kojoj se pitanja ne postavljaju osim ako su unaprijed odobrena – to je kraj. Kraj novinarstva. Kraj istine. Kraj realnosti.

Dodik je uspio ono što ni Vučić još nije smio: organizovati press bez pressa, sastanak bez sastanka.

Ne znate da li da se smijete, plačete ili potpišete azilnu molbu. Jer nije ovo više politika, dragi moji. Ovo je psihijatrijska studija.

A kad predsjednik Republike razgovara sam sa sobom pred praznom salom – to više nije ni tragično.

To je samo još jedan dan u Republici Srpskoj. Republici jednog čovjeka. I jednog glasa.

Epilog?

Zamislite da ste otišli na pozorišnu predstavu gdje jedan glumac sam piše tekst, sam ga izvodi, sam sebi daje aplauz, a vi – vi ste tu da platite kartu i izađete zbunjeni. Neka vrsta proširene monodrame sa one strane zdravog razuma.

E, to vam je današnja politička stvarnost u RS-u.

Ali znate šta? Aplauz neće trajati vječno.

Ni samoća neće.

Ni Dodik.