Dževad ponosan: Lijepa naša Bosna, nema vani nafake

Na prometnoj dionici kroz Arnautoviće kod Visokog, gdje se svakodnevno smjenjuju automobili i slučajni prolaznici, jedan štand privlači posebnu pažnju. Nije zbog reklame ni zbog posebnog natpisa, već zbog čovjeka koji iza njega stoji. Dževad Gazibara dočekuje nas srdačno, sa osmijehom koji kroz razgovor odaje i iskustvo i životnu borbu. Dok slaže robu, jasno je da ovdje ništa nije slučajno, svaka paprika, svaka glavica luka ima svoju priču.

Dževad Gazibara je poljoprivrednik iz Poriječana kod Visokog. Razgovor počinje spontano, bez posebnog uvoda. Dževad govori smireno, ali iskreno, kao čovjek koji nema potrebu uljepšavati stvarnost. U jednom trenutku, kao da želi odmah objasniti kako stvari funkcionišu, kaže:

„Trenutno, dok ne počne sezona, domaćih proizvoda ovo ovdje je 80% lično moja proizvodnja. Dok ne stigne to ostalo moje, moji usjevi, onda kupim što mi fali od limuna, jabuke, banane i to što ja nemam, kupim i radim.“

‘Nisam se pokajao’

Dževad danas ima svoje mjesto, ali put do njega nije bio nimalo lagan. Prisjeća se godina provedenih u neizvjesnosti, rada bez sigurnosti i stalnih izazova.

„Sama riječ da sam bio 25 godina puni na birou, do prošle godine, do aprila mjeseca, dok nisam otišao u penziju. Ovdje sam počeo raditi prije neke četiri godine. Išao sam u Sarajevo na pijace, danas možeš, sutra ne možeš i onda sam se odlučio da počnem ovdje raditi.“

Zatim, uz blago odmahivanje glavom, prisjeća se i najtežeg perioda:

„Nisam se ja pokajao, u startu je bilo prve dvije godine, bilo je mnogo, mnogo, mnogo problema. Ljudi koji jednostavno iz svog nekog hira, ne mogu te gledati da zaradiš koru hljeba, a vi znate penzije danas kakve su, a hvala Bogu sad ima penzija, prije 25 godina nije bilo ni penzije. I onda su stupale prijave, inspekciji, danas dođe ona, sutra ona, oni pišu 1.000 maraka kazne, oni kažu platit ćeš 300 KM, ispadne kao provokacija. Sad kad sam otišao u penziju, paušalno plaćam opštini ono što trebam, koliko trebam, tako da nemam problema nikakvih i sad radim.“

Porodična proizvodnja

Iza ovog štanda stoji cijela porodica, iako su, kako kaže, danas samo on i supruga najviše posvećeni svakodnevnom radu. Pokazujući na robu ispred sebe, detaljno objašnjava.

„Ima nas radno aktivnih osam, ali eto svi su u firmama, samo ja i supruga smo ono glavni što se tiče toga. Mi se bavimo poljoprivredom, imam tri plastenika, sijem nekoliko dunuma, pečenjaka i ostalo kompira…, svih ovih sitnih, od peršuna, mrkve, salate, mladog luka, starog luka, ovo što bude.“

Zatim, uz osmijeh koji prelazi u blagu ironiju, govori o promjenama koje vidi svaki dan pred sobom.

„Smijem se svaki dan, jer smo mi prije nekih možda par godina pričali tako kako „Jugošvabe“, takozvane, koji su vani, znaš, on kad dođe kaže daj mi jedan paradajz, jednu krastavicu, i nama to bude smješno jer smo mi Bosanci naučili, alo daj mi pet kila mesa, daj mi, jer sada je došlo vrijeme, situacija govori, penzioneri hudi dođe, ili može dva paradajza, ili ne može jednu papriku, jednu krastavicu, pa sutra ako može kupit će, ako ne može… Sa kilograma na komad, to je stvarnost, današnjice nema šta.“

Tri decenije rada i borbe

Dževad ne krije da je iza njega dug put, više od tri decenije rada i borbe. Otvoreno govori o potražnji i stvarnosti kupaca.

„Pa najviše se traži krompir jer svijetu je to najjeftinije, recimo u toj vreći ima 15-16 kilograma, 20 maraka i njemu je to isplatnije kupiti. Za njega je nepojmljivo kupiti kilogram mesa, jer nema je za što kupiti, pogotovo u penzioneri. Ne žalim se ja, lično još sam u snazi, radim, borim se na sve strane, pa imam, hvala Bogu, zlatna tri sina, zaposleni su trojica, ne daju nam se napatiti, ali opet kažem, dokle god mogu, i ja i moja supraga Nasija, dokle god možemo raditi, radit ćemo, sada ko dođe vrijeme, jel? Da se ne može, onda hvala Bogu imamo zaleđinu, neće nam dati bar da ogladnimo, pošto ni mi njima nismo dali.“

U njegovom glasu osjeti se i zadovoljstvo, ali i realnost svakodnevice.

„Sve u svemu, da budem iskren, ja sam zadovoljan, meni ne treba, kaže, sjediš cijeli dan za 15 maraka, sjediš cijeli dan za 20 maraka, pa ja skontam, 30 dana po 20 maraka je 600 maraka i 600, penzije 1200, elhamdulillah, meni može biti, ne mislim sad neke kule i gradove, hvala Bogu, djeca su situirana, mi smo situirani.“

„Dosta se hrane uvozi, a to su sve, ne volim da im spominjem ime naših političara, to je njihova greška ili njihova namjera, jer ako ja danas uspijem da prodam nešta, on je odmah u minusu, jer bilo šta da uvezu, svi oni gledaju sebe, a što se tiče nas, običnih građana, mi smo zaboravljeni. „

„Vidite šta se dešava sa demobilisanim borcima, ne možeš da zamisliš ja, jedan borac koji sam 4 godine, da nisam nikud maknuo, a išao sam svugdje, da mi daju naknadu jednu i po konvertibilnu marku za jedan mjesec proveden u ratnim uslovima, i gladan, i žedan, i ranjen, i ovakav, onakav, mislim to je… I to sve govori, da ništa više ne pričamo, pa da ne kažeš za one ljude i starce koji nisu.“

„Odlaze djeca, odlaze Boga mi iz dana u dan, sve se više ova država pustoši. Nije ni tamo zlatno, ali djeca bar idu da pokušaju, da vide nešta, da se izbore za bolju budućnost. Kažu pojedini kako se ja patim, nek se bar moje djete ne pati, pa da i to sve, da ne bi nikom preporučio da ide vani, može, ko je mlad, siguran sam i ubijeđen s tim poslom da može ovdje bolje zaraditi, nego bilo gdje u svijetu.“

Dževad ne krije ni izazove s radnom snagom.

„Imam desetak dunuma zemlje, lično svoje, što obrađajem, nešto obrađujem, nešto je pod voćem, i kada ja odem da tražim, primjer nekog mladića koji je nezaposlen, kažem dnevnica ti je 70 maraka, pita šta ćemo raditi, pa eto traktor dva džubreta da natovari, kaže:„E joj gdje si mene našao tu“, pa da okopamo dunum krompira, eto ja ću s tobom ono koliko možeš: „A joj gdje si mene našao da ti kopam“, pa hajde brate da te odvedem zamijeni načelnika, tamo pa sjedi. Ima dosta mladi neće da rade, a ima Boga mi dosta koji hoće. Imam tri sina, rade sve tri u firmama, ali rade i poslije firme, uvijek se bave poljoprivredom i svojim zanatima, ono što oni mogu.“

Na kraju, dok razgovor polako jenjava, Dževad gledateljima i čitateljima šalje svoju poruku.

„Vani nema nafake, nek priča šta ko hoće, lijepa naša Bosna, nema bolje države na svijetu i nema većeg rahatluka na svijetu ko u Bosni ko hoće raditi i da odbaci na stranu ono što priča onaj neko gore u vrhu u vladi, ako mi šta dođe, dobro mi došlo, ne dođe, pogotovo omladina koja je sposobna, koja može da radi, može da zaradi ovdje pet puta bolje nego što zaradi vani, jer on zaradi vani nekih šest hiljada eura platu, a od tih šest hiljada, on pet hiljada da u dađbine, šta mu je, ostalo ništa, a bolje on da bude u svojoj Bosni, pa zaradi hiljadu maraka, kako treba, nego da bude nečiji i rob, za šta i ni za šta! „

I za kraj, uz primjer iz svakodnevice, zaključuje.

„Preporučio bi svima, nek se bore ovdje, jer imamo mi, evo sela gore, kao što su Šošnje, Dolovi… dosta tih mjesta, na stotine dunuma zemlje je ostavio, došo je u grad da, živi, i onda dođe tebi, kaže, može li litar mlijeka meni za marku, i onda meni to bude smiješno i revoltno, ja onda kažem vrati se na Šošnje, sto dunuma ti zemlje propada, a ti si spustio sebe na taj nivo da dođeš meni da tražiš pola marke litar mlijeka jeftinije. Znaš, to je to, ja bi da imam sve, a da ne radim, a bogami ne može, a ja ako u svoju limuzinicu ne naspem doriva, ona ni milimetra krenuti neće. Prazna ne puca, što bi stari rekli… To je to.“

Hayat