EKSPLANTACIJA U ZENIČKOJ BOLNICI Operacija je najjeftinija

Od 34 organa devet donora koja su eksplantirana u Kantonalnoj bolnici Zenica u posljednje tri godine, a koji su poslije transplantirani pacijentima u Tuzli i Sarajevu, bilo je samo jedno odbacivanje organa. Desilo se dva mjeseca nakon obavljene transplantacije. U zeničkoj bolnici bile su i dvije eksplantacije koje nisu rezultirale transplantacijama, jer se u jednom postupku javila kontraindikacija, gdje organi nisu bili zadovoljavajući, a drugi put nije bilo tehničkih uslova za obavljanje transplantacije. Pacijent – donor bio je pozitivan na hepatitis B, a ljekari nisu imali odgovarajuće serume da zaštite primatelje od transmisije bolesti.

Moždana smrt

– Svaki put kada dijagnosticiramo moždanu smrt, zakon nas obavezuje da obavimo razgovor sa porodicom preminule osobe i da tražimo pristanak na doniranje organa. Ukoliko dobijemo pristanak, idemo u postupak održavanja donora eksplantacije, kazala je dr. Nermina Rizvanović, bolnički eksplantacijski koordinator za FBiH.

Sadašnji zakon podrazumijeva tzv. informirani pristanak. Pošto nema registra ni darivatelja ni nedarivatelja, nije se još došlo do tog stepena organizovanosti u našem društvu, pa ljekari uvijek moraju razgovarati sa porodicom preminule osobe. Želja porodice se uvijek poštuje. Traži se pretpostavljeni pristanak, da svi imaju priliku da se pri zdravoj svijesti i pameti deklarišu žele li nakon smrti biti donori organa ili ne. I sa novim zakonom pitaće se porodica. Statistike zemalja čiji građani imaju razvijenu svijest o donorstvu i koje imaju razvijen program transplantacije pokazuju da porodica u 90 posto slučajeva poštuje želju preminule osobe.

Prema vjerskim zajednicama, nije dozvoljeno transplantirati mozak, spolne organe i presađivanje ruku i nogu. Ali, to nije dozvoljeno ni po medicinskoj etici. Ovo što se radi, tvrde naše sagovornice, dozvoljeno je po islamu, katoličanstvu, pravoslavlju i judaizmu.

Federalno Ministarstvo zdravstva ima centar za transplantaciju, dok njega u Republici Srpskoj nema. U FBiH postoji lista čekanja pripremljenih pacijenata za transplantaciju. U RS-u takve liste nema.

– Oko 35.000 KM košta na godišnjem nivou pacijent na dijalizi, a 34.000 košta transplantacija. Imamo opremu koja je dobra, ali izraubana. Broj sati rada dijaliznih mašina je nespojiv sa životom. Svake godine te mašine testiramo. Imamo firmu koja daje atest na mašine. Ali, zanavljanje opreme na dijalizama u cijeloj državi je nemoguće. Jedna dijalizna mašina košta između 12.500 i 25.000 eura, u zavisnosti od proizvođača i kvaliteta. Na tom polju tehnologija u medicini brzo napreduje, a mi ne možemo to pratiti, jer para nemamo. Kantonalna bolnica Zenica ima mogućnost da pripremi pacijenta za listu čekanja. To je obrada pacijenta od glave do pete. Ako je neko kraće na dijalizi, ima bolji kvalitet i srca i krvnih žila. Dijaliza sa sobom nosi komplikacije na krvožilnom sistemu. Zato je cilj transplantirati što prije, dok je pacijent u boljem stanju, istakla je dr. Lejla Hantalašević-Bečić, specijalista interne medicine, subspecijalista nefrolog.

Veća šansa

Dvadeset puta je veća šansa da budemo primatelji organa nego donori. Samo dva posto pacijenata u jedinicama intenzivne njege život završi dijagnozom smrti mozga.

– Grehota je pokopati zdrave organe ako znamo da u našoj zemlji bez ičije pomoći možemo spasiti pet života sa jednim donorom. Liste čekanja su jako velike. Ako ne pomognemo sami sebi, niko nam neće pomoći, zaključila je dr. Rizvanović.

Osnovni kriterij za dodjelu organa je isključivo podudarnost tkiva. Nema porodičnih veza. Pacijenti na listi čekanja su zavedeni po šiframa. Softver izbaci prva četiri pacijenta koja su najpodudarnija. Onda se svodi krug na definitivne primatelje. Sve troškove snosi Federalni fond solidarnosti.

Oslobođenje