Prvi maj i sindrom roštilja: Dok gori država, okreće se janje

Ima nečeg duboko mazohističkog, u načinu na koji se dočekuje Prvi maj. U onim zapadnim, navodno “dekadentnim” državama, koje naši vrli moralisti često s prezirom gledaju, Praznik rada miriše na suzavac, zapaljene gume i znoj sindikalista. Tamo radnici izlaze na trgove, blokiraju metropole i razbijaju izloge ne bi li se izborili za satnicu višu za koji euro ili kraću radnu sedmicu. A kod nas? Kod nas Prvi maj miriše isključivo na jeftin ćumur, ćevape i janjetinu. Umjesto da se gnjevno diže pesnica, kod nas se s mamurnim osmijehom okreće ražanj.

Davno je to prestao biti, ako je ikada zaista i bio, dan radničkog ponosa, sada je to dan kolektivne tišine i mentalne anestezije. Sindrom roštilja uzeo je pod svoje obeshrabrenu bosanskohercegovačku raju. Dok evropski proleter traži svoja prava, naš izlazi na obližnje izletište, pod šator i uz gajbu piva, da bar na jedan dan zaboravi kako mu je dostojanstvo pogaženo i svedeno na sadaku lokalnih političkih kabadahija. Slavljenje praznika rada u državi iz koje radna snaga bježi kao usred biblijskog potopa predstavlja vrhunac društvenog apsurda. To, budimo pošteni, odavno nije proslava rada. To je ritualno potiskivanje spoznaje o kolektivnoj propasti, jeftin teferič kojim se maskira činjenica da su nam država i društvo jednom i po nogom u ambisu.

Da bismo shvatili ovu današnju letargiju, moramo se osvrnuti na onu mitologiziranu prošlost, na takozvano “zlatno doba” titoizma, koje se u kafanskim pričama i danas spominje sa suzom u oku. Ah, ti divni dani kada je radnik “bio gospodin”. Skinemo li celofan sa te crvene šarene laže, vidjet ćemo korijene današnje propasti. Jeste, radnik je tada imao socijalnu sigurnost – dobio bi ključeve radničkog stana i deset dana sindikalnog ljetovanja u Makarskoj. Ali cijena za taj komfor bila je stravična: radnik je bio politički kastriran. Njegov čuveni Sindikat nije bio nikakav alat radničke borbe, već puka ikebana na stolu  Partije zadužena za podjelu masnih polutki i organizaciju prigodnih sletova. Radnik tu nije bio subjekt koji misli i bori se, već obični šaraf u ideološkoj mašineriji koji nije smio, a vremenom nije ni želio, preispitivati kuda taj nasukani brod plovi.

Šteta po državu bila je još pogubnija. Forsiranje takozvanih “političkih fabrika”, tih mastodonata koji su decenijama poslovali s teškim gubicima isključivo zarad kupovine socijalnog mira, stvorilo je lažnu iluziju ekonomske stabilnosti. Sistem nije gradio zdravu, samoodrživu ekonomiju baziranu na realnoj vrijednosti, već monstruoznu ovisnost o jednom ideološkom centru moći. Ta socijalistička zabluda nas je koštala budućnosti, jer kada je centralni komitet pao, a krediti stigli na naplatu, probudili smo se u bolnom otrežnjenju devedesetih, na zgarištu fabrika koje ionako nisu mogle preživjeti sudar sa stvarnim tržištem.

Danas smo  svjedoci nove tranzicijske agonije. Crvenu knjižicu zamijenila je ona stranačka, a ideološku maglu zamijenio je goli, brutalni interes. Radnik danas više nije žrtva komunističke utopije, već je sveden na status kmeta u feudalnom ustroju savremenih kapitalista. Ako ima nesreću da radi u privatnom sektoru kod novopečenih tranzicijskih begova, on je apsolutno nezaštićen. Vežu ga ugovorima na određeno, drže ga u vječnoj egzistencijalnoj neizvjesnosti, a ona čuvena parola “minimalac na račun, ostatak u koverti” postala je prešutni zakon, standard, a ne anomalija zbog koje se ide u zatvor.

S druge strane, u javnom sektoru radnik je degradiran na nivo “glasačke mašine”. Njegov posao, njegova kancelarija i njegova plata ne zavise od njegove stručnosti, već isključivo od stranačke lojalnosti. On je tu da skuplja sigurne glasove i pljeska na predizbornim skupovima. U međuvremenu, elite demonstriraju najvulgarniji parazitizam. Isti oni političari koji su kreirali ovaj zulumćarski sistem, za Prvi maj šalju srceparajuće, populističke čestitke radnicima, sve sa slikama sa svojih tajkunskih imanja, bez trunke srama zbog činjenice da su upravo oni ti koji radnika drže na dnu lanca ishrane.

Povučemo li paralelu između karaktera moći onda i sada, dolazimo do frapantnih sličnosti. Nekadašnji mrki sekretari komiteta i današnji nasmijani lideri stranaka zapravo su braća po mentalitetu. Dijele jednu suštinsku osobinu: duboki, nepatvoreni prezir prema znoju i realnom radu. I jedni i drugi živjeli su i žive u paralelnim svjetovima budžetskih privilegija, odvojeni od naroda debelim staklima crnih limuzina.

Država je u oba slučaja bila i ostala talac. Nekada je cijela republika bila podređena opstanku komunističkog sistema i beogradske centrale, a danas je ova iskasapljena, dejtonska tvorevina, baš kao i tada, prečesto u funkciji prosperiteta i političkih igara susjednih država ili međunarodnih tutora. Bosanskohercegovački radnik je kroz sve te decenije ostao samo puka dekoracija. Nekad su ga oblačili u plavi kombinezon i tjerali da maše zastavicama na paradama pred maršalom, a danas je sveden na ulogu poniženog klijenta koji strpljivo čeka mrvice s budžetskog stola koje će mu stranački vođa milostivo baciti pred izbore.

Nekadašnji državni, režimski sindikat mutirao je u današnje rascjepkane, razjedinjene i često mizerno potplaćene sindikalne organizacije. Današnje sindikalne vođe, čast rijetkim izuzecima, više liče na politički instruisane trbuhozborce vlasti nego na radničke tribune. Njihov zadatak nije da dižu bunu, već da je pacifiziraju, za što su uredno nagrađeni mjestima u upravnim odborima.

Kada se podvuče crta ispod ovog prvomajskog teferiča, ostaje nam gorka istina: jedini stvarni, autentični “radnički bunt” koji se danas dešava u Bosni i Hercegovini ne odvija se pred zgradama vlada, već na graničnim prelazima u Gradišci i Maljevcu. Naši radnici ne protestuju; oni pakuju kofere. Egzodus je postao naš jedini generalni štrajk. Radna snaga bježi tamo gdje se rad plaća, gdje se znanje cijeni i gdje se, konačno, država poštuje jer ona poštuje građanina.

Prvi maj u Bosni i Hercegovini prestat će biti dan opštenarodnog prežderavanja i postat će stvarni Praznik rada tek onog trenutka kada radnik prestane pristajati na ulogu poslušnika. Kada odbaci sindrom “ulizice” i stranačkog podanika, te postane slobodan građanin koji ne moli za milostinju, već zahtijeva državu vladavine prava, svoju državu a ne državu vladavine partije i njenih tajkuna. Sve do tog trenutka, dok god radnik bira da gleda u ćumur umjesto u prevareni odraz u ogledalu, taj prvomajski roštilj ostat će samo anestezija. Jeftina dimna zavjesa nad potpunim zgarištem radničkih, građanskih i ljudskih prava. A dok država tiho gori, janje se polako okreće. Prijatno vam bilo, do zadnjeg zalogaja.

STAV