Gradovi koji ne spavaju: Zašto hiljade Španaca ne mogu zažmiriti zbog buke

“Jedina razlika između nas i drugih zemalja je ta što smo mi bučniji”, napisao je španski pisac Ignacio Peyró. Ipak, tolerancija prema buci u Španiji se smanjuje i mnogi građani navode da su zbog neprestanog i nepodnošljivog buke na ivici.

Glasno pričanje i strastvene rasprave do kasno u noć, ponekad čak i uz muziku – nivo decibela na ulicama i u barovima španskih gradova često je visok, a strani turisti žustre diskusije često miješaju sa svađama.

Situacija je još gora tokom ljeta, jer zbog visokih temperatura stanovnici borave na terasama kafića. Osim toga, tada je sezona praznika i proslava u punom jeku – od Ivanjdanske noći do festivala svetog Fermina, uz razglasne uređaje, bučne atrakcije i vatromete.

“Imamo toliko riječi za proslave i festivale, kao što Inuiti imaju za opisivanje snijega”, naglasio je Ignacio Peyró u svojoj kolumni. Španski mentalitet je s jedne strane dar za ljubitelje noćnog života, ali s druge strane prava noćna mora za stanovnike koji žele spavati, ali to ne mogu zbog buke.

Posebno je teško u centrima gradova, gdje se zbog buke ne može spavati s otvorenim prozorima. U starijim stanovima često nema klima uređaja.

“Ako imate lagan san, nećete zaspati”, rekao je 58-godišnji frizer Toni Fernández, koji već 15 godina živi preko puta terase bara u madridskoj četvrti Chueca. “Mislim da Portugalci imaju drugačiju kulturu, govore mnogo tiše, jer i ja primijetim da govorim preglasno kada odem u Portugal”, objašnjava ovaj rođeni stanovnik Viga, grada u Galiciji na sjeverozapadu zemlje, blizu granice s Portugalom.

Međutim, u španskom društvu, gdje vlada visoka tolerancija prema buci, oni koji se žale često su optuženi za “asocijalnost i preosjetljivost”, istakla je predsjednica udruženja Pravnici protiv buke, Yomara García.

“Pravo na ličnu privatnost, nepovredivost doma – ono što se kolokvijalno naziva pravom na odmor – hijerarhijski je iznad takozvanog prava na zabavu, koje ne spada u osnovna ljudska prava”, dodala je García. Sporovi oko buke, koji su se ranije uglavnom ticali barova, proširili su se i na terene za padel – izuzetno popularan reket sport sličan tenisu– koji se smatra pretjerano bučnim.

Na meti kritika su se našle i komšijske zabave, kao i koncerti na stadionima poput Santiaga Bernabeua, gdje je Real Madrid, pod pritiskom građana iz susjedstva, na neodređeno vrijeme obustavio muzičke događaje.

Na udaru su i školska igrališta u Barceloni, za koja je katalonski parlament morao usvojiti izuzeće iz zakona o buci. Promjenu u mentalitetu pokazuje i sve veći broj udruženja građana koja posljednjih godina vode kampanje za smanjenje nivoa buke – kao što su Katalonsko udruženje protiv buke ili Građanska mreža protiv buke.

Centar tišine u Madridu, kojim upravljaju dominikanske časne sestre, zamišljen je kao utočište za one koji više ne mogu podnijeti okolnu buku. Kada je otvoren 2011. godine, ovaj prostor – koji sedmično posjeti oko 50 ljudi – bio je prava rijetkost. Danas, međutim, “postoji ogroman broj ponuda za mjesta gdje ljudi mogu biti sami, uživati u tišini i meditaciji”, kazala je njegova direktorica Elena Hernández Martín.

Ipak, prema mišljenju 59-godišnje profesorice filozofije Ane Cristine Ripoll, koja redovno posjećuje ovaj centar, stav prema buci u Španiji se nije bitnije promijenio. “Ne mislim da je svijest o tome porasla. Kada u metrou zamolim nekoga da stiša telefon jer pušta muziku (…), ponekad se naljuti”, rekla je Ripoll. “Ima čak i onih koji mi kažu: ‘Pa, ovo je Španija!'”, dodala je.