AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Već godinu, u najvećoj svjetskoj zdravstvenoj krizi stoljeća koja odnosi milione ljudskih života širom svijeta, životi medicinskih sestara u Covid bolnicama, posebno onih koje su i majke, supruge, kćerke, okrenuli su se za 360 stepeni, a već više od 360 dana one ne znaju ni za dan ni za noć. Dok se uz ljekare u izolatorijima bolnica nesebično bore za živote pacijenata, izlažu sebe opasnosti te i ono malo slobodnog vremena koje, eventualno, imaju za predah sa svojim ukućanima provode u strahu da im ne donesu smrtonosni virus. Kriza je ozbiljno narušila i njihovo emotivno stanje, jer uz svu solidarnost, odlučnost i hrabrost, teško da ičija psiha može podnijeti toliko tragedija koliko dnevno one vide dok im ljudi umiru pred očima, a da to ne ostavi dubok trag. Postoji li barem jedan sretan trenutak u njihovim životima u posljednjoj godini, pitali smo medicinske sestre Covid bolnica: Sarajeva, Banje Luke, Mostara i Tuzle. One svakodnevno čine sve što je u njihovoj moći da pomognu pacijentima, od kojih mnogima, nažalost, nema spasa. Svaki dan, nažalost, gledaju smrt. Koliko su se životi bosanskohercegovačkih medicinskih sestara promijenili i u privatnom i u profesionalnom smislu otkako je počela pandemija, kako razmjere i posljedice pandemije Corona virusa psihički podnose, kako pokušavaju sačuvati svoje mentalno i fizičko zdravlje, kako njihove porodice reagiraju, koliko ih uopće viđaju, ko se brine za njihovu djecu dok su one skoro 24/7 na najtežim radnim zadacima u bolnicama? U ovom dijelu rubrike “HEROINE COVID BOLNICA” na ta i druga životno važna pitanja za magazin “Azra” odgovara Mersiha Hasanović, medicinska sestra Respiratornog centra UKC Tuzla

Mersiha Hasanović (45), medicinska sestra Respiratornog centra UKC Tuzla, brine o onima kojima je pomoć najviše potrebna već 22 godine. Teška situacija koju je izazvala pandemija Corona virusa promijenila joj je život u potpunosti, kako privatno, tako i profesionalno. Kako kaže, počevši od najbanalnijeg kao što je sam proces oblačenja koji se u potpunosti razlikuje od komoditeta uniforme u kojoj radi u normalnim uvjetima.

– Sada je izazov obučen u kombinezon, s rukavicama, kapama, zaštitnom maskom, naočalama, vizirom… pružiti pomoć pacijentu koji se bori za vazduh. I privatno se život promijenio, jer je u podsvijesti uvijek prisutan strah za bezbjednost porodice, ličnu i, naravno, pacijenata s kojima radim – kaže Mersiha Hasanović na početku našeg razgovora.
TIMSKI RAD JE NAJBITNIJI

Ona i njene kolegice su istinske heroine, za koje do sada, možda, nismo ni znali. Danonoćno se svim srcem bore s nepoznatim, ali i s određenom dozom straha.

– Bitan je timski rad na koji stavljamo akcent, tako da, kada neko od nas malo „potone“, drugi ga izbavlja. Velika podrška meni, profesionalno, a i lično, kao i ostatku tima je profesorica Jasmina Smajić, vođa tima za liječenje teških oblika infekcije Covidom-19, bez koje sasvim sigurno ne bismo bili takvi kakvi jesmo – otkriva tuzlanska medicinska sestra, koja od početka pandemije nema vremena za odmor i opuštanje, ali ne žali.

– Posla ima mnogo, fizičkog umora i stresa također. S druge strane, to je moj poziv, moj izbor. Zahvalnost pacijenata motiviše da se svaki dan iznova trudim dati maksimum od sebe, da im olakšam tegobe – govori Mersiha.

Ni ona ne provodi dovoljno vremena s porodicom, zbog obima i težine posla, ali se nada da, kada sve ovo stane, moći će im nadoknaditi propušteno.

ZABRINUTOST ZA PORODICU

– Kad je riječ o porodici, djeca su dovoljno velika da shvate ozbiljnost situacije. Svjesna činjenice da rizikujem svoje zdravlje, trudim se ne rizikovati njihovo. U početku je bilo malo haotično šta smijemo ili ne, ali sada smo zajedno naučili da funkcionišemo poštujući pravila kojima se vodim i u zdravstvenoj ustanovi u kojoj radim. Kćerka je odrasla, izgrađena ličnost koja je svjesna situacije i tu nema problema. Sin ima 11 godina, ide u šesti razred osnovne škole i njega je malo teže natjerati da se koliko-toliko čuva. Dobar je učenik, s te strane nema problema. Svjesna sam da se mnogo toga promijenilo, da na neke stvari ne mogu utjecati. Podijelili smo uloge, neke obaveze su i oni preuzeli na sebe, što ranije nije bio slučaj. Trudim se biti tu za oboje i da to vrijeme, kojeg je malo, provedemo kvalitetno. I meni samoj to pomaže, jer na takav način punim baterije za predstojeće izazove – iskreno će Mersiha.

I ona se svakodnevno suočava s umiranjem pacijenata, uprkos maksimalnom naporu da ih spasi.

– Gledati smrt u oči i umiranje pacijenata nije nešto s čim se prvi put susrećem u ovoj pandemiji, s obzirom na to da radim na Odjeljenju intenzivne njege jako dugo. Razlika je možda u tome što su u ovoj bolesti pacijenti u jednom momentu uglavnom svjesni, komunikativni, već u sljedećem se bore za vazduh. Nekada to i uz najveći napor ne završi kako želimo. Neočekivano je i nepripremljeno. Ti momenti su nešto na šta se teško navikavam – kaže naša sagovornica.

Mersiha nam je opisala i svoj najteži trenutak.

– Teških trenutaka je mnogo, ali, ako bih neki morala posebno da izdvojim, to je bila molba majke jedne mlađe pacijentice da je pomilujem i držim za ruku, jer ona to ne može, a zna da ju je strah, da će je to umiriti i da ja to uradim za nju… Pacijentica je na kraju preminula, majka nije imala priliku oprostiti se od nje – ispričala nam je s tugom u glasu.

VOLJA, ŽELJA I SVAKODNEVNA BORBA

Kao i u svakoj zdravstvenoj ustanovi u našoj zemlji, kaže Mersiha Hasanović, sasvim sigurno se ponekad desi da i nema dovoljno resursa u bolnici, ali, kako ističe, onaj najjači i najbitniji resurs imaju, a to je volja, želja i svakodnevna borba za svaki ljudski život.

Na kraju razgovora, pitali smo je, da može izdvojiti barem jedan sretan trenutak u prethodnoj godini, koji bi to bio.

– Uz mnogo tužnih, naravno da ima i sretnih trenutaka. Mislim da se sreća u profesionalnom smislu ogleda u zahvalnosti pacijenata i njihovih porodica, kada se oporave i odu od nas. I kada „mali“ ljudi iskažu zahvalnost i kada neko od njegovih bližnjih ne završi dobro, kada nas posrame svojim veličinom – zaključuje medicinska sestra Respiratornog centra UKC-a Tuzla.