Hrvatska postavila osam uslova Crnoj Gori za ulazak u EU

Hrvatska je državama članicama Evropske unije, kao i uredima predsjednice Evropske komisije i predsjednika Evropskog vijeća, dostavila dokument u kojem je detaljno obrazložila osam zahtjeva koje Crna Gora treba ispuniti kako bi Zagreb podržao završetak njenih pristupnih pregovora s EU.

U dokumentu se navodi da su zahtjevi “ograničeni, jasno definirani i ostvarivi“, te da Hrvatska njihovo rješavanje želi postići konstruktivnim dijalogom.

“Hrvatska nastoji olakšati pristupanje Crne Gore, a ne ga opstruirati“, navedeno je u dokumentu.

Iz Zagreba poručuju da bi konkretan napredak u rješavanju spornih pitanja omogućio Hrvatskoj da podrži uspješno okončanje pregovora Crne Gore s Evropskom unijom, a potom i ratifikaciju njenog pristupnog ugovora.

Hrvatska smatra da je potrebno riješiti nekoliko otvorenih pitanja koja proizlaze iz učešća Crne Gore u vojnoj agresiji na Hrvatsku tokom rata devedesetih godina.

“Hrvatska iskreno želi okrenuti stranicu tog bolnog poglavlja zajedničke historije i izgraditi odnose s Crnom Gorom okrenute budućnosti. Ipak, uzajamno povjerenje te istinska i trajna pomirba ne mogu se izgraditi bez rješavanja tih pitanja“, navodi se u dokumentu.

Zagreb upozorava da su pojedini jednostrani potezi crnogorskih vlasti ponovo otvorili historijske sporove i dodatno opteretili odnose dvije zemlje, što bi moglo oslabiti političku podršku pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji u Hrvatskoj.

Hrvatska je još krajem 2023. godine Crnoj Gori dostavila nezvanični dokument u kojem su navedena neriješena pitanja. Dokument je proslijeđen i državama članicama EU te Evropskoj komisiji. Uprkos intenzivnim diplomatskim aktivnostima, nijedno od osam pitanja do danas nije riješeno.

Šest zahtjeva odnosi se na poglavlje 23, koje obuhvata pravosuđe i temeljna prava, dok su dva povezana s poglavljem 31, odnosno vanjskom, sigurnosnom i odbrambenom politikom.

Morinj, odšteta i sporovi oko imovine

Prvi zahtjev Hrvatske odnosi se na naknadu štete hrvatskim državljanima koji su bili zatočeni u logoru Morinj u Crnoj Gori. Od oktobra 1991. do augusta 1992. godine tamo je bilo zatočeno više od 300 hrvatskih civila i ratnih zarobljenika.

Drugi zahtjev odnosi se na spomen-ploču postavljenu u bivšem logoru, posvećenu hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima koji su bili zatočeni i izloženi zlostavljanju. Hrvatska traži da ploča ostane trajno vidljiva i da se spriječi njeno prekrivanje.

Oko spomen-ploče postavljen je veći metalni okvir koji omogućava postavljanje pomičnog panoa. Ploča se tako može prekriti, a otkriva se tokom službenih komemoracija.

“Takvo bi prikrivanje narušilo ovaj zajednički čin sjećanja i pomirenja, kao i crnogorsko priznanje historijske odgovornosti za zločine počinjene u Morinju“, navodi se u dokumentu.

Spomen-ploča postavljena je 2022. godine. Nedugo nakon toga smijenjena su dva crnogorska ministra koja su učestvovala u inicijativi za njeno postavljanje, dok je treći ministar podnio ostavku u znak protesta.

Hrvatska također traži promjenu imena općinskog bazena u Kotoru, koji nosi ime Zorana Gopčevića, nekadašnjeg poznatog vaterpoliste koji je bio stražar u logoru Morinj.

Zbog tog imena hrvatski klubovi odbijaju igrati na bazenu, a hrvatska reprezentacija zaprijetila je bojkotom Superfinala Svjetskog kupa u vaterpolu 2025. godine. Bojkot je izbjegnut nakon što su utakmice Hrvatske premještene u Budvu.

Četvrti zahtjev odnosi se na sudbinu 14 hrvatskih državljana nestalih tokom rata početkom devedesetih godina. Hrvatska očekuje punu saradnju crnogorskih institucija, uključujući razmjenu informacija, nastavak rada nadležnih komisija i pristup arhivama i dokumentima koji bi mogli pomoći u pronalasku nestalih osoba.

U petom zahtjevu Zagreb traži da Crna Gora procesuira odgovorne za ratne zločine počinjene tokom Domovinskog rata, uključujući osobe koje bi mogle snositi krivičnu odgovornost po osnovu komandne odgovornosti.

U dokumentu se navodi da do danas nije donesena nijedna presuda po osnovu komandne odgovornosti.

Kada je riječ o logoru Morinj, četvorica pripadnika Jugoslavenske narodne armije pravosnažno su osuđena za ratne zločine i dobila ukupno 12 godina zatvora. Međutim, tim presudama nisu obuhvaćeni zločini počinjeni nad civilima zatočenim u logoru.

Šesti zahtjev odnosi se na dugogodišnje imovinske sporove koji datiraju s početka devedesetih godina. Hrvatska traži rješavanje slučajeva hrvatskih porodica koje su nezakonito ostale bez svoje imovine, uključujući 51 porodicu iz Tivta i druge porodice iz Boke kotorske.

Njihovi zahtjevi, kako se navodi, ostali su neriješeni uprkos pravosnažnim sudskim presudama ili dugotrajnim sudskim postupcima.

Hrvatska istovremeno ukazuje na slučajeve u kojima je imovina vraćena nekim bivšim vlasnicima, uglavnom pripadnicima albanske manjine, što otvara pitanje jednakog tretmana u sličnim sporovima.

“Hrvatska poziva na konkretan i mjerljiv napredak u rješavanju pojedinačnih slučajeva, uz sistemski pristup osiguravanju povrata imovine ili pravične naknade prema tržišnoj vrijednosti, bez diskriminacije“, navedeno je u dokumentu.

Brod Jadran i neriješeno pitanje granice

Posljednja dva zahtjeva odnose se na vanjsku, sigurnosnu i odbrambenu politiku.

Hrvatska u sedmom zahtjevu traži povrat školskog broda Jadran, koji je prije raspada Jugoslavije bio stacioniran u Splitu, a u Crnoj Gori se nalazio radi remonta kada je 1991. godine počeo rat.

Zagreb smatra da brod pripada Hrvatskoj na osnovu Sporazuma o pitanjima sukcesije iz 2001. godine.

U dokumentu se ističe da pitanje broda Jadran predstavlja dio šireg spora o raspodjeli vojne imovine bivše Jugoslavije. Hrvatska tvrdi da Crna Gora zadržava i vojnu opremu nekadašnje jugoslavenske federacije oduzetu Hrvatskoj, čija se vrijednost procjenjuje na 2,7 milijardi dolara.

Zagreb očekuje da Podgorica ispuni svoje pravne obaveze i vrati Jadran, koji opisuje kao simbol hrvatske pomorske baštine.

Osmi zahtjev odnosi se na nastavak i intenziviranje dijaloga o razgraničenju državne granice između Hrvatske i Crne Gore.

Hrvatska posebno očekuje da Crna Gora potvrdi poštivanje nekadašnje međurepubličke kopnene granice između Socijalističke Republike Hrvatske i Socijalističke Republike Crne Gore, u skladu s načelom uti possidetis juris, koje je potvrdila Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji, poznata kao Badinterova komisija.

Prema tom načelu, granice bivših jugoslavenskih republika postale su međunarodne granice nakon sticanja nezavisnosti i mogu se mijenjati samo sporazumom država.

U dokumentu se navodi da su stručnjaci utvrdili kako odstupanja na terenu ne prelaze 220 metara te da se mogu riješiti tokom procesa obilježavanja granice, nakon potpisivanja sporazuma o kopnenom razgraničenju.

Takav sporazum, prema stavu Hrvatske, formalno bi potvrdio i da Crna Gora nema teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj.

Zagreb navodi da bi nakon rješavanja pitanja kopnene granice bio spreman sazvati redovne sastanke stručnih i međuvladinih komisija zaduženih za razgraničenje na moru, bez određivanja konkretnih rokova.