Ilda Šaulić: Otac Šaban me naučio da budem jaka

Ilda Šaulić, kćerka tragično preminulog kralja narodne muzike Šabana Šaulića, prvi put je nakon očeve smrti otvorila dušu za naš magazin. Izuzetno je prijatna i pozitivna uprkos teškim trenucima koje su joj donijele posljednje dvije godine. Nakon pogibije legendarnog Šaulića, doživjela je i spontani pobačaj, ali nije se predala. Na scenu sa vratila s osmijehom i hrabro nastavila dalje graditi karijeru. Kazala nam je da je sve osobine naslijedila upravo od tate, a da joj je majka Gordana uzor u svemu. Razgovor smo počeli aktuelnom temom o pandemiji Corona virusa i pitanjem kako se 42-godišnja pjevačica bori s ovim planetarnim problemom.

– Kad je riječ o pandemiji, mislim da se s njom nosim kao i svako normalno ljudsko biće. Najprije, trudim se da sačuvam zdravlje, fizičko, ali i psihičko. Mislim da još nismo ni svjesni koliko će sve ovo da ostavi dugoročne posljedice na psihu ljudi. Čovjek je socijalno biće i nije prirodno da bude zaključan. Šta mislite zašto je samica najgora kazna u zatvoru? S druge strane, trudim se da svojim ponašanjem dam pozitivan primjer, poštujem sve što se propiše i željno iščekujem kraj ovoj agoniji –  govori Šaulić za „Azru“.

Koliko danas cijenite neke navike kojima ranije možda niste toliko pridavali značaja, a sada su i one nedostupne?

– Nikada nisam bila od onih koji cijene nešto tek kada bez toga ostanu, tako da ni u ovom slučaju ne cijenim više zdravlje, slobodu, prava drugih… Možda više obraćam pažnju na to, što je donekle i posljedica viška slobodnog vremena. Doduše, uz kćerku Emu i njen raspored želja i obaveza, i toga imam sve manje.

Na kojim poslovnim projektima radite? Možemo li u skorije vrijeme od Vas očekivati neki novi materijal, novu pjesmu?

– U prošloj godini sam, čim je prilika to dozvolila, snimila pjesmu „Sad me tražiš“. Trenutno slušam pjesme, razmišljam o njima, ali za sada ne postoji nijedna za koju bih pouzdano mogla reći da je nešto što ću sljedeće snimiti. Ali, nikad se ne zna.

Čitav život ste okruženi muzikom. Je li oduvijek Vaša želja bila da uplovite u muzičke vode?

– Znate kako kažu: „Pazi šta želiš, možda ti se to i ostvari“ (smijeh). To je bilo u mom slučaju. Muzika jeste bila moja velika ljubav i željela sam da se bavim njom, ali sam imala i druga interesovanja, tako da se moralo dogoditi da se okolnosti sklope, da postanem sigurna da hoću da pjevam, i onda sam to i uradila.

Da ste kojim slučajem odustali od muzike, šta biste kao alternativno zanimanje čuvali kao asa u rukavu?

– Svakako bi to bio neki vid rada s djecom. Obožavam djecu i mislim da sam dobra s njima. Nisam sigurna da li bih imala obdanište, kreativne radionice, školu tenisa ili nešto četvrto, ali to bi mi bio prvi izbor.

Jeste li ikada dozvolili da morate birati između posla i porodice?

– Na svu sreću, nikada. To govorim u smislu da nikada nisam bila prinuđena da se odreknem jednog zarad drugog. Ali, da su se prioriteti kroz život mijenjali i da sam nešto morala da žrtvujem u određenim trenucima, to svakako. Prioriteti se uvijek znaju, tako da mi nije teško da napravim kompromis.

Koja osoba Vas je u životu najviše inspirirala i na kraju promijenila neke Vaše poglede na život?

– To su svakako moji roditelji, svako na svoj način. Oduvijek sam se divila tatinoj smirenosti, načinu na koji pristupa životu, i maminoj energiji i preduzimljivosti. Od njih sam i najviše naučila i vječno sam im zahvalna što su sestru Sanelu, brata Mihajla i mene vaspitali da budemo dobri ljudi.

Je li Vam nepodnošljiva ideja da u poslu nešto ne možete uraditi kako želite?

– Nikad u životu nismo dobili garanciju da će sve ići kako želimo. Zato sve prepreke posmatram kao izazove, a ne kao katastrofu.

Osim da nauče voljeti sebe, šta je, prema Vašem mišljenju, danas ključno pitanje kad je riječ o ženama i njihovoj poziciji?

– Mislim da su savremene žene već uradile mnogo toga za svoja prava, ali i da je veliki put pred nama. Činjenica je da živimo u muškom svijetu i dalje, u kome je za ženu potrebno mnogo više rada, truda, talenta i odricanja da bi postigla uspjeh jednak muškarcu. Imam tu sreću da se bavim najdemokratskijom profesijom na svijetu, jer o nama odlučuje isključivo naš rad i publika. Tu ne postoji ništa što žene čini inferiornim. Ali, znam da na mnogim drugim mjestima nije tako i mislim da je potrebno da kao žene budemo, prije svega, složne, i rezultati neće izostati.

Na koji način prihvatate najteže gubitke i da je nešto moralo da se desi?

– Svi najteži trenuci kroz koje sam prošla naučili su me da sam mnogo jača nego što sam mislila. Naravno da je bol zbog gubitka dragih osoba jak i uvijek će biti prisutan, ali, s druge strane, ostaju divne uspomene koje ublažavaju tugu. Također, tu su i neki drugi ljudi i ljepote zbog kojih treba i vrijedi živjeti.

Nakon teškog perioda, gubitka oca, ostali ste u drugom stanju, ali, nažalost, desio se spontani pobačaj…

– I to je jedna od onih stvari koje su mi pokazale koliko sam jaka i koliko mogu da izdržim.

Žene s kojima smo ranije razgovarali o toj temi kazale su nam je bol nakon spontanog uvijek prisutna i jaka, te da se nikada ne zaboravi šta se desilo, nego se jednostavno nauči živjeti s tim. Koliko ima istine u tome?

– Svaki loš trenutak koji doživimo uvijek ostane dio naše ličnosti. Ali, ja sam naučila da uvijek pažnju obraćam na lijepe.

Koji je Vaš savjet ženama koje su prošle spontani pobačaj?

– Da probaju da nađu snagu unutar sebe i nastave dalje, jer život nas ne mazi, niti će ikada. A sve što treba da se desi, svakako će se desiti.

Vjerujem da Vam je kćekica bila posebna utjeha. Koliko se trudite da ona ne primijeti kada Vi niste u svom najboljem izdanju, odnosno kada se osjećate loše?

– Ema je za svoje godine izuzetno zrelo i pametno dijete, tako da je ona uvijek moje sunce u kišnim danima. Kada govorimo o lošim trenucima, trudim se da je ne opterećujem, ali i ne krijem mnogo toga od nje, jer želim da nauči iz mog primjera kako se suočiti sa životom.

S kojim majčinskim izazovom se najteže, a s kojim najlakše nosite?

– Postala sam majka u zrelim godinama, tako da sam znala šta mogu da očekujem. Ono što me je možda zateklo nespremnom jeste što sam rodila hiperaktivno dijete koje neprekidno želi nešto da radi. Ali, i s tim izlazim nakraj i uživam u svemu.

Šta ste u majčinstvu naučili od svoje majke?

– Sve. Moja majka Gordana je bila stub naše porodice i to je do danas. Ona je čelična ruka u svilenoj rukavici, i kod nje se uvijek znalo šta se smije, a šta ne. Trudim se da dostignem taj njen visoki kriterij koji je postavila, a koliko ću u tome uspjeti, znat ću kada Ema bude odrasla.

Šta ste naslijedili od svog oca?

– Mislim da sam naslijedila osobinu da budem jaka kada je to potrebno. I naravno, dio njegovog talenta za pjevanje, ali samo dio. Jer niko nije niti će ikada bolje pjevati od njega.

Koja je tajna uspješnog braka?

– Naći osobu koja te voli i razumije čak i kada ti sam ne gajiš neku pretjeranu ljubav i razumijevanje prema sebi. I biti spreman da uvijek i o svemu otvoreno razgovaraš.

Koje odjevne komade uvijek rado birate?

– Malu crnu haljinu. Farmerice i bijelu košulju, u posljednje vrijeme i trenerke, jer treba trčati sa i za djetetom.

Za šta u svom dnevnom rasporedu uvijek imate vremena?

– Za razgovore s porodicom i prijateljima.

Kakva je Vaša beauty rutina?

– Naravno da vodim računa o sebi i redovno posjećujem salon u kome imam sve što je jednoj ženi potrebno da bi bila njegovana, od kozmetičara, preko manikira, pedikira, frizera… Ali, čvrsto vjerujem da ljepota dolazi iznutra, tako da se trudim da radim na sebi u duhovnom smislu, pa čitam dobre knjige, odlazim u pozorište, kino, na izložbe, koncerte i sve ono što me oplemenjuje.

Šta se nalazi u Vašoj torbi, bez čega nikad ne idete vani?

– Novčanik i telefon.

Volite li Sarajevo, BiH općenito. Vežu li Vas neke posebne uspomene, mjesta …?

– Obožavam BiH i Sarajevo zbog divnih ljudi, prije svega. Kod vas se uvijek osjećam kao kod kuće, i trudim se kad god mogu da dođem.