“IMA VREMENA” – REČENICA KOJA JE SLOMILA SRCA: Potresne riječi Zeničanina za stradalog Erdoana Morankića

Tragedija koja je 12. februara potresla Sarajevo odnijela je život mladog Erdoana Morankića, a iza njega su ostali neutješna porodica i brojni prijatelji, piše 072info.

Među njima je i Zeničanin Nedim Kasumović, koji se od svog prijatelja oprostio emotivnom porukom koja je dirnula javnost.

U potresnom “In memoriam” obraćanju, Nedim je podsjetio na prijateljstvo koje nije zahtijevalo svakodnevne razgovore, već se prepoznavalo u pogledu, tišini i zajedničkim snovima. Posebno je evocirao uspomene na noć provedenu uz Miljacku, gdje su, kako kaže, slavili mladost, umjetnost i vjeru da će ostaviti trag u svijetu.

Erdoan je, prema njegovim riječima, planirao naslikati njegov portret – ali on nikada nije dovršen. Upravo taj “nenacrtani portret” postao je simbol nedovršenih snova i brutalne istine da vrijeme, na koje svi računamo, nekada jednostavno – stane.

“Rekao sam sebi: ima vremena. Ima dana. Ima još noći uz rijeku. A nije ga bilo”, napisao je Kasumović, rečenicom koja je mnogima slomila srce.

Smrt Erdoana Morankića ostavila je prazninu koju će teško biti ispuniti. Njegovo ime ostat će zapisano u sjećanjima onih koji su s njim dijelili mladost, ideje i planove za budućnost.

Ova tragedija još jednom je podsjetila koliko je život krhak i koliko su riječi “ima vremena” često najteže kada ostanu bez prilike da se ispune.

In memoriam 💔

Nismo mi bili od onih prijatelja koji se moraju čuti svaki dan da bi znali kako je ko. Bili smo od onih što se prepoznaju u pogledu, u šutnji, u jednoj rečenici o kojoj se priča satima. Te noći na obali Miljacke nismo slavili ništa posebno, a zapravo smo slavili sve što je nama bilo važno: mladost, snove, tvrdoglavu vjeru da ćemo ostaviti trag u vrtlogu ljudskog pada. Sjedili smo kao dva brata koja dijele istu glad za životom, za umjetnošću, za nečim većim od nas samih.

Rekao si mi da ćeš mi naslikati portret. Smijao sam se i zamolio te da malo uljepšaš tu sliku. Ti si odmahnuo rukom i rekao: “Neću te uljepšavati, naslikat ću te onako kako te ja vidim.” I znao sam da je to najveća čast koju mi jedan prijatelj može dati, da me vidi bez maske, bez životnih uloga, sa svim mana i vrlinama koje ja, Nedim, nosim. Dočekali smo jutro na obali bez umora, kao da nam noć nešto duguje. Iako je cijela prošla, nešto je sugerirala da fali. Ispostavilo se da je kazivala da će zafaliti. Svjetlo je polako padalo po vodi, a ti si gledao u nebo kao da već miješaš boje u svojoj tvrdoglavoj glavi. Govorio si kako je zora najiskrenija nijansa dana. Nisam znao da ću tu istu zoru nekog random dana pamtiti kao posljednju u kojoj smo zajedno sanjali.

Prije nekoliko dana saznao sam da sam dobio novu ulogu. Prva pomisao bio si ti. Da ti se javim. Da sjednemo opet negdje uz Miljacku, da ti kažem: “Picasso, jebiga ide ovo nama dobro.” Ali nisam. Rekao sam sebi: ima vremena. Ima dana. Ima još noći uz rijeku. I ta rečenica mi sada odzvanja glasnije od aposlutno svega što kroz moju glavu prolazi: “ima vremena”. A nije ga bilo.

Ostao je portret koji nisi stigao naslikati. Ostala je praznina na zidu i još veća u meni. U svima koji smo te poznavali. Možda si ga već nosio u sebi, možda si znao koje bi boje stavio u moje oči. Možda bi na tom platnu bilo više tebe nego mene. Sada znam da kad god prođem pored Miljacke, tražit ću nas u odsjaju jutra. U vodi koja pamti naše glasove. U tišini koja zna da smo tu nekad sjedili, dva prijatelja, dva brata po izboru, uvjereni da imamo sve vrijeme ovog svijeta.

A ja ću zauvijek nositi taj nenacrtani portret kao dokaz prijateljstva koje nije stiglo završiti svoje platno.

• Kasumović Nedim