Screenshot 7 1
AUTOR: H.D.
DATUM: stu 2, 2021 @ 12:50
KATEGORIJA: Lifestyle / Zabava
FIXGEHALT

Jedna mama je napisala iskrenu ispovijest u kojoj se pita kako da se osjeća manje krivom što ne želi da se igra sa svojom djecom, prenosi Zadovoljna.rs.

NER FIT

Njenu priču iz Guardiana prenosimo u cjelosti.

“Nakon što mi se rodila kćerka, bacila sam se na majčinstvo s velikim žarom. Kada je bila beba, marljivo sam joj čitala i nabavila joj igračke koje su ispuštale zvukove koji bi trebalo da pomognu njenom razvoju. Kada je bila mala, pravila sam tijesto za igru ​​i jestivu sluz i igrala se princeze.

Često pomislim na taj dio prošlosti uz osmijeh ispunjen čežnjom jer danas sam izmrcvarena zaposlena majka troje djece.

Tekst se nastavlja nakon reklame

Dok se osvrćem unazad, do koljena utonula u mračno podzemlje kućnog školovanja i lockdowna, gdje su ograničenja vremena provedenog pred ekranom i kontrola unosa šećera stvar prošlosti, razmišljam o tome da pravim tijesto za igru ​​od nule i smijem se. Ko je uopšte bila ta žena?

Jednog posebno živahnog jutra prošle sedmice zatekla sam se kako stojim na igralištu i gledam svoje sinove kako se manijakalno guraju.

Dok sam stajala tamo cupkajući i tako pokušavajući da vratim neki osećaj u prste na hladnoći, maštala sam o tome da sam kod kuće uz topli napitak i tišinu – da ne čujem još jedno „mama“, da ne moram da žurim i dok piškim da bih mogla da prisustvujem još jednoj svađi između braće i sestara – samo ja, u kući bez zvuka.

Moje maštanje je brzo ugašeno kad su mi djeca pritrčala tražeći užinu. Zašto me niko nije upozorio koliko djeca jedu, pogotovo kada su po cijeli dan kod kuće? Odlučila sam da je možda došlo vrijeme da skratimo posjetu parkiću, ali onda sam se sjetila naše dnevne sobe, sada mjesta za skladištenje rastavljenih Lego kompleta, lutajućih Uno karata i ljepljivih štapića sa otvorenim poklopcima koji ostavljaju ljepljive tragove na trpezarijskom stolu. Odlazak kući bi značio da ću morati da se igram sa njima.

Koliko god da volim svoju djecu – i uradila sam sve da strukturiram svoj život tako da njihove potrebe budu na prvom mjestu – previše sam se igrala sa njima. Ne želim da pravim Lego, ne želim da se pridružim njihovim izmišljenim igrama Star Wars, ne želim čak ni da sjedim sa njima i igram duge društvene igre.

Samo sam jako umorna i radije bih da odu i igraju sami. Uglavnom to rade – što je jedna od prednosti troje djece. U izolaciji, uprkos svakodnevnim svađama i svađama, barem imaju jedno drugo.

Ali i njima sam potrebna – ne samo da se igram sa njima, već da budem njegovateljica, kuharica, savjetnica, učiteljica, medicinska sestra, sekretarica i čitav niz drugih uloga.

Uglavnom te druge uloge mogu da obavljam, ali igranje, u mojoj hijerarhiji potreba, je ono što moram da skinem sa liste.

Antropolozi su pisali o tome kako igra sa djecom koju vode odrasli nije nešto što se radi u mnogim društvima i možda neće biti u potpunosti od koristi za našu djecu. Kao što je antropolog David Lancy rekao za New York Times: „Djeca su izgrađena za samostalno učenje. Oni su rođeni sa znanjem kako da kreiraju sopstvene igračke, osmišljavaju sopstvene igre i da rješavaju sopstvene rasprave. Treba im iznenađujuće malo miješanja odraslih.”

Studije su pokazale da treba da dozvolimo našoj djeci da se dosađuju. Dr Tereza Belton rekla je za BBC da bi pritisak na djecu da stalno nešto rade mogao da ometa njihovu maštu.

Sve je ovo fino lijepo, ali šta je sa krivicom koju osjećam kada se ne igram sa svojom djecom? Majčina krivica koja proganja većinu žena znači da se, bez obzira na izbore, osjećamo loše zbog očiglednih razloga.

Mnogi će me osuđivati ​​što ne želim da se igram sa svojom djecom. Prodata nam je slika majčinstva – žene koja je na zemlji sa svojom djecom, smije se, bavi se njima i zabavlja. Sigurna sam da postoje žene koje uživaju u neredu stvaranja kolača od blata ili punjenja poslužavnika tijestom i skrivanja dinosaurusa u njemu. Možda sam nekada bila jedna od njih. Ali sada sam neko ko mora da ispuni čitav niz drugih potreba.

Dugo nisam mogla da se oslobodim krivice što ne činim dovoljno. Ali onda sam sebi rekla da moram biti realna. Moja djeca su dovoljno sretna što imaju aktivno prisustvo oba roditelja u svom životu. Ako se povrijede, uvijek će biti neko tu da ih umiri. Ako naiđu na komplikovanu matematičku jednačinu ili težak domaći zadatak, znaće da mogu da se obrate meni ili mom mužu za pomoć.

I to je ono na šta pokušavam da se fokusiram. Možda se nikada neće sjetiti Lego kompleta koje im nisam pomogla da naprave (da budemo pošteni, ako su ovo ikada pročitali, napravila sam MNOGO Lego kućica), ali će se sjetiti da sam bila tu za njih kada sam im bila potrebna.

Tog dana na igralištu kada su moja djeca trčala tražeći užinu, zarila sam ruku u ranac i magično izbunarila stari paket suhog grožđa. Dobili su ono što im je bilo potrebno, otrčali su nazad do škripavog kružnog toka, smijući se dok su se gurali.

Bilo je daleko od savršenog jutra, ali – dovoljno blizu.

LIDER