Portal 072info

ISPOVIJEST STARICE KOJA PROSI: Tuče me ko stigne, dobri narod mi pomaže da preživim!

slika (2)

Izbjeglicu iz Bjelovara tukli, otimali joj novac, a policija je tjerala sa ulice. Radi s polomljenom rukom i muči se kako bi obezbijedila novac za ženu kod koje stanuje. Ima teško bolesnog sina za koga sakuplja novac.

Milka Bosanac (76) je u vrijeme strašnih devedesetih izbjegla iz Hrvatske i došla u Beograd. Ovo je priča o njenoj teškoj životnoj tragediji koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Prvog dana rata 1991. iz Bjelovara je morala da pobjegne kako bi se spasila od ustaša, koje su joj sina otjerali u zatvor i zapalili joj kuću. Snaja, djeca i ona su krenuli, kao i mnogi drugi, put Srbije kako bi sebi našli sklonište u tim teškim danima. Došli su kod babine snaje u Beograd. U tom stanu su živjeli sve dok je baba bila živa, a kad je preminula komšinica je napravila lažne papire i izbacila ih na ulicu.

Poslije toga su dugo lutali po ulicama Beograda, tražeći smještaj gdje bi mogli da žive. Pomoć od države nikad nisu dobili, svuda su nailazili na zatvorena vrata, ali je jedan ljekar uspio da smjesti ovu nesrećnu porodicu.

– Čovjek nas je prihvatio da živimo kod njega u podrumu, kako bi se makar sklonili s ulice. U stanu iznad živio je s majkom. Prije tri mjeseca je preminuo za vrijeme jela kad se nesrećno zadavio, a bio je sjajan doktor. Mi smo ostali s njom, ima troje unučadi i nama neće ništa ostaviti. Eto, mi smo s njom dok ona tako bude željela – kaže baka Milka.

Starica koja je imala tri infarkta i jedan moždani udar nema državljanstvo, a nema ni bilo kakva primanja. Sve lijekove koje pije kupuje parama koje isprosi na ulici, a kod ljekara nije išla tri godine. Polomljenu ruku ljekari u Urgentom centru joj previjaju o svom trošku.

– Ovdje u knez Mihailovoj prosim već treću godinu, svaki dan dolazim ujutru i ostajem do kasno uveče. Nekoliko puta su me tukli, čak su mi i glavu razbili. Par puta su me pratili do kuće, bacali me i udarali. Policija ih privede, ali ubrzo budu pušteni. Svaki put kada krenem kući strahujem da me neće opet napasti i uzeti sve ono što sam skupila u toku dana. Vidite, tako je to kada se dođe do prosjačkog štapa – dodaje starica.

Dosta puta se dešavalo da je baku policija tjerala s ulice uz izgovor kako “kvari lijepu sliku grada”. Kako godine prolaze oni je ne diraju, ali i ne pružaju joj nikakvu pomoć. Novac koji isprosi mora da odnese ženi kod koje živi. Svaki dan joj je sve teži i ne zna koliko dugo još može ovako. Mora da radi i da priušti svojoj porodici osnovne potrepštine, jer drugi izvor prihoda nema.

– Svaki dinar koji zaradim dajem da kupimo potrepštine ženi gdje stanujemo. Moram da ovako preživljavam, jer za nju mora sve da ima. Snaja je radila do skoro, ali od kada mi se sin razbolio morala je da prestane da radi. Teško je obolio i nije sposoban da radi. Poslije rata su ga pustili iz ustaškog zatvora s uništenim zdravljem. Postao je teški srčani bolesnik i sad živi samo na infuziji i ljekari svaki dan dolaze kako bi mu pomogli. Plašim se koliko će dugo moći da izdrži tako jer svekim danom mu je sve gore – dodaje baka.

Iako ima 76 godina i slabog je zdravstvenog stanja, ova starica se bori da zaradi novac kako je ne bi izbacili iz podruma u kojem živi. Ona mora da spremi novac za njenu porodicu s kojom živi, kako bi oni uspjeli da opstanu u ovom surovom vremenu.

– A ja još radim sve što treba. Imam ruku u gipsu i radim s drugom rukom. Navukla sam sad dosta paleta za zimu da imamo čime da se ogrijemo. Prije sam prala stepenice u Igumanskoj ulici, devet godina sam tamo čistila hodnike i održavala zgradu. Kada su zgradu sredli dali su mi otkaz i rekli da sam stara – priča Milka

Pomoć je tražila na raznim stranama, nema gdje se nije obratila, ali svi su govorili kako nije njihova nadležnost. Sav izvor prihoda je onaj što joj narod ostavi. Ističe kako ne zna koliko dugo može još ovako, sve je ovo dosta boli i cio svoj život gleda kao jednu veliku patnju u kojem nije imala puno onih lijepih stvari koje bi mogla da ispriča. Hranu ne može da dobije ni preko javne kuhinje, prepuštena je onom što joj narod donese.

– Kad sam slomila ruku išla sam kod popa u crkvu i molila da mi da neki novac da bi mogla da preživim, a on mi je rekao da nema. Nemam penziju, ne dobijam nikakvu pomoć i jedino mi ovaj dobri narod pomogne kad može. Za hranu nemam novca, na dan pojedem ono što mi ljudi donesu ili kada imamo skuvamo nešto, obično to bude pasulj i boranija – ističe ona.

Uskoro dolazi zima, a naša sagovornica se sjeća kako joj nekad bude hladno da prosi na betonu uz temperature koje se vrlo često spuštaju ispod nule. Niko iz susjednih prodavnica se ne sjeti da joj odnese čaj kako bi se makar malo ugrijala. Mnoge djevojke kupuju u oklonim buticima krpice u vrijednosti preko 10.000 dinara, a vrlo malo je onih koje upravo ovoj ženi ostave makar 50 dinira.

– Voljela bi kada bi neko mogao da mi pomogne, na bilo koji način. Meni i mojima bi to dosta značilo. Ako bi neko imao veliko srce da udijeli nama neku pomoć, mi bi smo bili vrlo srećni- završava svoju tužnu životnu priču baka Milka.

Telegraf

Podijelite članak