Screenshot 6 56
AUTOR: H.D.
DATUM: pro 30, 2021 @ 15:20
KATEGORIJA: Svijet / Vijesti

Povodom najavljenih pregovora između NATO-a i Rusije, o poziciji Moskve naspram Washingtona i zapadnih zemalja, odnosima s Kinom i stvarnoj mogućnosti da se nosi sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kinom razgovarali smo s Jahjom Muhasilovićem, profesorom međunarodnih odnosa na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu.

U kontekstu trenutnih tenzija na istoku Evrope pitali smo Muhasilovića zašto je Ukrajina toliko značajna za Rusku Federaciju.

“To se u geopolitici, odnosno međunarodnim odnosima zove ‘strateška dubina’, odnosno to je prva linija Rusiji u geografskom smislu. Kada se raspao Sovetski savez, Rusija je sve bivše republike SSSR-a proglasila svojom strateškom dubinom te one služe kao tampon zona prema neprijateljskom bloku. Svaka zemlja što ima veću stratešku dubinu to je sigurnija. Recimo Sjedinjene Američke Države su u tom smislu u povlaštenom položaju, jer kao stratešku dubinu imaju dva okeana – Pacifički i Atlantski te su u suštini izolovani”, rekao je Muhasilović.

Dodao je da je Rusija za vrijeme Sovjetskog saveza svoju stratešku dubinu osigurala kroz Varšavski pakt, odnosno Poljsku, Čehoslovačku, Mađarsku itd.

Tekst se nastavlja nakon reklame

Značaj Ukrajine

“Međutim, raspadom Sovjetskog saveza, pošto se Rusija faktički povukla prema istoku, kao strateška dubina služe bivše sovjetske republike u prvom redu Ukrajina. Ona je najveća, ali i onaj ko bi ušao na Ukrajinsku teritoriju, ušao bi i u ruski prostor. Kada se raspadao Sovjetski savez, u to vrijeme Gorbačov i Regan su dogovorili da se zapad nikada neće širiti prema istoku, odnosno da neće u svoje članstvo primati bivše zemlje Varšavskog pakta”, ističe Muhasilović.

Iz razloga što je Rusija bila slaba pod Borisom Jelcinom 90-ih godina, NATO se proširio na istočnoevropske zemlje. Također, smatra Muhasilović, ulaskom istočnoevropskih zemalja u NATO Rusija je izgubila spomenutu stratešku dubinu, jer je trenutno Sankt Peterburg od Estonije, članice NATO-a, udaljen samo 70 kilometara.

“To je stvorilo nervozu kod Rusa. Onog momenta kad se Rusija vratila na scenu polovinom 2000-ih godina, oni su proglasili Ukrajinu i Bjelursiju i one zemlje koje nisu ušle u NATO crvenom linijom, odnosno prostorom strateške dubine. Međutim, Zapad je ignorisao ruske zahtjeve”, tvrdi Muhasilović.

Dugoročno im je cilj da Rusiju privuku u sferu utjecaja zapadne politike, jer njima ne odgovara Rusija koja će imati nezavisnu vanjsku politiku od zapadne vanjske politike.

Dodaje da Zapadu Ukrajina služi da bi se suzbio ruski utjecaj, a Rusiji je to vitalna geostrateška žila kucavica i ona nastoji ucjenjivati zapadne zemlje preko etničkih Rusa koji kontrolišu dijelove istočne Ukrajine.

Suprotstavljeni interesi članica NATO-a

Ipak, smatra da u pristupu prema Rusiji postoje značajne razlike unutar samog NATO bloka.

“Velike su razlike unutar samog NATO-a u odnosu prema Rusiji. Najodlučnije u suzbijanju ruskog utjecaja su SAD i Velika Britanija. U NATO savezu postoji faktor Njemačke, koja u ideološkom smislu jeste zapadna zemlja, ali zbog svojih ekonomskih interesa nije zainteresovana da antagonizira Rusiju. S druge strane, Turska ima poprilično korektan odnos s Rusijom, iako tu ne možemo govoriti o bilo kakvom savezu, jer postoje jasna neslaganja”, ističe Muhasilović.

Rusija ima nekoliko mehanizama pomoću kojih nastoji suzbiti utjecaj Zapada i proširiti svoj na evropske zemlje.

“Rusija vrlo često u bivšim sovjetskim republikama koristi etničke Ruse kao bazu za razvijanje politike prema tim zemljama, ali ne nužno. Oni imaju čitav niz alata hibridnog djelovanja kroz podržavanje ultradesničarskih politika, kroz razne NGO, kroz puštanje lažnih vijesti, kroz bilo koji pokret koji je antizapadni i antiamerički, bilo kroz finansiranje ili direktno upravljanje. Rusi u svim tim zemljama vode vrlo aktivan hibridni rat protiv SAD-a i to će raditi sve do onog momenta dok ne dođe do otvorenog sukoba, do kojeg, nadam se, neće doći”, naglašava Muhasilović.

Foto: EPA-EFE
Foto: EPA-EFE

Odnos s islamskim svijetom

U kontekstu odnosa koji Rusija ima s muslimanima i islamskim svijetom generalno, Muhasilović ističe da je ta politika dosta slojevita.

“Prvi razlog zašto Rusija ne želi da antagonizira islamski svijet je zato što ona sama ima 15 posto muslimana unutar svojih granica. Pozitivan odnos prema islamskom svijetu neminovno ima pozitivne implikacije i na odnos s muslimanima unutar Rusije. S druge strane, u Rusiji su prepoznali da u islamskom svijetu postoji poprilično jak antizapadni i antiamerički sentiment, pošto su te zemlje većinom bile žrtve evropskog kolonijalizma. Oni iz tog bazena pokušavaju privući što više ljudi na svoju stranu, čisto da bi oslabili svog neprijatelja. Naravno, tu postoji ekonomski i geopolitički interes, jer su muslimanske zemlje često bogate resursima i na ključnim su geografskim pozicijama. Vrlo često ćete vidjeti da su Rusi uključeni u veliki broj projekata vezanih za energetiku”, smatra Muhasilović.

Dodaje da za ruske vlasti Balkan predstavlja opciju B u slučaju dodatne eskalacije.

“Ukoliko bi Rusija osjetila da gubi Ukrajinu, a ona je već jeste dobrim dijelom izgubila, jer ne kontroliše vladu u Kijevu. U tom slučaju pokušali bi proširiti taj sukob, da NATO otjeraju sa svojih granica, a Balkan je idealan u tom smislu, jer je i geografski blizu, bitan je Zapadu, tu se račvaju svi energetski putevi, putevi droge, oružja i migranata. Rusija trenutno Balkan drži kao plan B sve dok ona nije do te mjere ugrožena na svojim granicama, vjerovatno neće dirati Balkan. Ako u svom pritisku na Rusiju Sjedinjene Američke Države pređu granicu, vjerovatno bio ona aktivirala taj plan”, tvrdi Muhasilović.

Dogovor je moguć do sljedeće runde

On ističe da i kad bi se postigao dogovor između NATO-a i Rusije, dugoročno će to biti samo pauza u dugom historijatu političkog sukobljavanja.

“Svi dogovori su realni i mogući do sljedeće runde. Onog momenta kad se dogovore, to ništa nije konačno, to je sve do sljedeće runde, a u međuvremenu i jedna i druga strana aktivno potkopavaju onu drugu stranu kroz različite mehanizme. Diplomatski dogovori između dvije strane su u suštini dobri, jer sprečavaju da situacija eskalira u nešto ozbiljnije, u tom trenutku se smire, a onda nastavljaju staru praksu potkopavanja interesa druge strane pa to ponovo dovodi do zaošrtavanja. Taj sukob neće završiti dok Rusija ne kapitulira i ne uđe u sferu zapadnog utjecaja”, smatra Muhasilović.

Makroregionalna sila

On naglašava da Rusija dugoročno ne može povratiti poziciju supersile.

“Putin je samo usporio pad Rusije, jer je ona sila u opadanju. Rusija je danas, za razliku od ranijeg perioda, makroregionalna sila, ali ne i supersila, odnosno ona pokušava da bude supersila, ali joj to ne uspijeva iz niza razloga. Razlozi su ti što su vođeni autokratijom, sve zavisi od jednog jakog vođe i nekoliko ljudi oko njega, tehnološki i ekonomski dosta kaskaju za Zapadom, imaju demografskih problema, broj etničkih Rusa opada itd. Zbog niza problema Rusija ne može postati supersila. Ovo je utakmica koju Rusija vjerovatno ne može dobiti protiv Zapada, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da postoji vrlo jak prozapadni sentiment unutar Rusije. Vrlo često se Putinov režim s tim nosi tako što ubija opozicione lidere. Takve reakcije pokazuju koliko je ona unutar sebe krhka, koliko ona u suštini ovu utakmicu gubi”, tvrdi Muhasilović.

Dugoročni izazovi

Dodaje da Rusija kroz propagandno djelovanje pokušava pokazati da ne stoji loše i da se odlično nosi sa Zapadom ili čak da su u prednosti, ali je to daleko od istine i pitanje je kada će izgubiti ovu utakmicu.

U kontekstu odnosa s Kinom Muhasilović ističe da su Rusi i Kinezi trenutno saveznici, ali taj savez nije prirodan, jer je jedini zajednički imenitelj pritisak SAD-a.

“Moje lično mišljenje, ali i mnogo ozbiljnijih geopolitičkih analitičara je da onog momenta kada Rusija osjeti da joj je Kina najveća prijetnja zbog svoje demografije, ekonomske dominacije, zbog apetita prema Sibiru, to je trenutak kada bi Rusija mogla da pređe na stranu Zapada. To je vjerovatno pitanje vremena. Kina je sve agresivnija i gladnija i sve joj više trebaju resursi sa Sibira. Kinezi su počeli otvoreno promovisati tu ideju da je Sibir kineski. Političari, analitičari, akademici, širi jedan krug, naravno nije to jedan dominantni narativ, ali sve se više provlači”, tvrdi Muhasilović.

Na kraju zaključuje da će Rusija u jednom trenutku pod pritiskom morati odlučiti na koju će stranu, i to je najvjerovatnije Zapad.

LIDER