Jedna sekunda promijeni sve: Ispovijest Zeničanke koja je preživjela saobraćajnu nesreću

Zeničanka Fahreta Bašić-Smriko podijelila je emotivnu ispovijest nakon saobraćajne nesreće, napisanu iz perspektive „drugog dana“ – onog koji, kako kaže, boli više od samog trenutka nesreće, piše 072info.

Njene riječi nisu samo lična priča o bolu i oporavku, već snažna opomena svima nama koliko je život krhak i koliko jedna sekunda nepažnje može promijeniti sve.

“Drugi dan je uvijek najteži.
Prvi te spasi adrenalin, prvi te nosi šok i misao: “Dobro je, preživjeli smo.”
Ali drugi dan… drugi dan dođe tiho, bez sirena, bez treperenja svjetala, bez gužve oko tebe.
Drugi dan ostavi te samog sa tijelom koje “pamti” i porukom koja se vraća u glavi: moglo je biti drugačije.

Jutros se bol javila jače nego jučer.
Rebra peku, noga u gipsu s popolovljenom kosti trza, svaki mišić protestuje.
Modrice se tek sad po tijelu otvaraju, kao da tijelo retroaktivno priča šta je doživjelo kad se um nije stigao uplašiti.
Sinoć sam se nadala da je samo udar i stres, danas shvatam da je udar bio jači nego što su živci priznali.

Kažu “važno je samo da ste živi”.
Istina, ali nisu oni koji se bude u bolu, ne pokušavaju sjesti pa im plućima nedostane prostora da udahnu, ne gledaju ljubičaste pečate kako mjenjaju boje.
Da, živa sam – i beskrajno zahvalna na tome – ali živjeti bol je isto dio preživljavanja.

Noć, kiša, mokar put…
Momak početnik, mlad, tek dobio krila iza volana.
Nije zlo, nije namjerno, ali nije ni dovoljno oprezno.
Preticanje u trenu kad ni iskusniji ne bi pokušali.
Jedna sekunda, jedna greška, jedan “ma stignem ja to”, i niko se više ne pita ko je brži – nego ko će ostati.
I po nekom nepisanom pravilu njemu ništa, ja u gipsu, modricama, bolovima…

Neću reći da se ne ljutim.
Ljutim se.
Ljutim se jer nije fer da nečije dokazivanje hrabrosti postane nečiji bol i dug oporavka.
Jer nečiji “hajde, možeš ti” skoro postane nečije “zašto ga više nema”.
Ljutim se jer vožnja nije igra, nije izazov, nije adrenalinski sport.
Volan nije video igrica u kojoj imamo još tri života.

Ali i pored ljutnje – zahvalnost je veća.
Zato što se materijalna šteta namiri.
Kost se zaliječi, modrice izblijede, strah se s vremenom stiša.
A život… život kada ostane, ostane kao najskuplje što imaš.

Brojim ono što je ostalo: dah, pogled, glas, korak – pa makar na štakama.
Brojim prisutne u svom životu i zahvaljujem Onome ko ih je sačuvao.
Ko me je sačuvao.

Jer ništa na svijetu nije jače od trenutka u kojem shvatiš da te je Allah sačuvao onda kad ti sam sebe nisi mogao.

Drugi dan boli, ali i podsjeća.
Treći će možda biti lakši.
A svaki naredni dan, bez obzira na tragove na tijelu, bit će dar koji se više ne podrazumijeva.

Hvala Ti, Bože, što si nas zaštitio onda kad nismo mogli da zaštitimo sebe.Amin.”, napisala je Fahreta Bašić-Smriko na svom Facebook profilu.