Screenshot 4 26
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Izdvojeno / Vijesti
Kurbani 2021

Polovinom jula 1995. godine u 10:00 sati Ljubiša Beara načelnik sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i Radislav Krstić komandant Drinskog korpusa VRS-a vode telefonski razgovor, koji je tajno snimao operater Armije Bosne i Hercegovine.

Beara je nazvao Krstića u nadi da mu obezbjedi dodatne ljude za strijeljanje zatočenih Bošnjaka u Zvorniku tokom plana uništenja dječaka i muškaraca nakon pada srebreničke enklave. Tražio je 30 ljudi, a Kristić ga je u tom trenutku upozorio da linija nije zaštićena, te da ljude pokuša regrutovati iz MUP-a Republike Srpske.

“Ma, neće oni ništa da rade. Pričao sam, i nema drugog rješenja nego 15 do 30 sa Inđićem. Ono što je trebalo doći trinaestog, a nije,” odgovorio je Beara. Međutim, Beara nije odustajao, “zadatak” se morao ispuniti.

Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3.500 ‘paketa’ koje moram da razdijelim, a nemam rješenja“.

Svjestan težine takve odluke Krstić mu je kazao “Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv”. Osuđen je za genocid u Srebrenici, za što je dobio kaznu od 46. godina.

Paketi, kako je to utvrdio Haški tribunal su bošnjački zatočenici, koji će ubrzo biti likvidirani. Presretnuti razgovori dijela srpskih oficira, ali i Radovana Karadžića, bili su presudni dokaz namjere srpskog vojnog i civilnog rukovodstva da počine genocid. Bez obzira na sve detalje plana, i korake koje su poduzeli da ne ostave pisani trag, naredbodavci su pravili propuste.

Samo par dana prije Bearinog i Krstićevog razgovora u srebreničkom hotelu Fontana, po zaključcima suda, između 11. jula uvečer i 12. jula ujutro 1995. godine plan da se muškarci iz Srebrenice pobiju, bio je objelodanjen uskom broju ljudi. Među onima koji su znali za plan, između ostalih, bili su Radislav Krstić, kapetan Momir Nikolić, načelnik za bezbjednosno-obavještajne poslove Bratunačke brigade, Vujadin Popović načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa, Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Do 13. jula svi muškarci u Potočarima odvedeni su na mjesta zatočenja u Bratuncu. Tamo im se pridružio veliki broj ljudi iz kolone Bošnjaka koji su se pokušavali domoći slobodne teritorije, a koji su se predali Srbima ili su bili zarobljeni. Predate lične isprave su spaljenje i izdata je zabrana evidentiranja. Tim “ljudima više neće biti potrebni pasoši”, rekao je Mane Đurić, bivši komandant 1.čete specijalne brigade policije bosanskih Srba.

Naredba Ratka Mladića

Istog dana 13. jula Ratko Mladić izdao je naređenje Drinskom korpusu da se spriječi ulazak svim “nepozvanim licima” na prostoru Srebrenice i Žepe, sve komunikacije u rejonu zatvore za saobraćaj, zabrani ulazak svim domaćim i stranim novinarima te zabrani i spriječi davanje informacija, saopćenja i izjava medijima.

Također, Vujadin Popović izdao je upustvo podređenim da se ništa ne zapisuje, a postojanje zarobljenika spomenuto je samo u dva izvještaja sastavljan 13. i 18. jula od strane Vinka Pandurevića, koji je, jedini među visokim oficirima, oslobođen učešća u genocidu.

Prva ubistva izvršena su 13. jula na području opštine Bratunac u skladišu u Kravici, a nastavila su se između 14. do 16. jula na području Zvornika, jer se načelnik kriznog štaba Bratunca Miroslav Deronjić usprotivio da se likvidacije vrše u Bratuncu.

Ubrzo je morao intervenisati Karadžić lično. Deronjić je oko 20:00 sati 13. jula. u telefonskom razgovoru, odgovarajući na pitanje Karadžića “Kol’ko hiljada?”, odgovorio: “Oko dvije za sad…, ali bit će još u toku noći”. Karadžić je na to kazao da “sva roba mora biti smještena u magacine prije dvanaest sutra”, a zatim je precizirao “ne u magacine tu, nego negdje drugdje“.

Karadžić je “robom” nazivao ljude koji su čekali pogubljenje, što je bio presudan dokaz, da mu se pored ostalih utvrđenih činjenica o učestvovanju u genocidu, dokaže genocidna namjera.

Iz Bratunca zarobljenici su razmješteni na područje Zvornika, a sam prevoz je vršen pod pratnjom Bratunačke brigade i civilne policije. Bošnjaci su bili zatočeni u školi u Grbavcima, školi u Petkovcima, školi u Ročeviću i školi u Kuli. Relevanti komandanti bataljona Zvorničke brigade bili su, u principu, obavješteni o zatočenju ali ne nužno i o planu ubijanja.

VRS je obezbjedila kamione kojima su zatočenici prevezeni s mjesta zatočenja na mjesta pogubljenja. Za likvidacije su, u principu, birane izolovane lokacije u blizini mjesta zatočenja, kao što su poljana kod Orahovca, brana kod Petkovca, šljunkara kod Kozluka i ekonomija u Pilici.

Za čuvanje, prevoz i ubistva angažovane su razne jedinice VRS-a, uključujući pripadnike Bratunačke brigade, bataljona Zvorničke brigade, Vojne policije Zvorničke brigade i 10, diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS-a.

Nakon što je 10. diverzantski odred 16. jula u Pilici strijeljao 500 ljudi, stigao je pukovnik Beara i prisutnima se obratio riječima da će im “država biti zahvalna”. Po svjedočenju Franca Kosa, jednog od pripadnika odreda, tokom ubijanja vojnici su pravili pauze, jeli i pili pivo na livadi prepunoj leševa.

Angažovani su i pripadnici Inžinjerijske čete Zvroničke brigade, koji su bili zaduženi za kopanje jama prije, u toku i poslije pogubljenja, kao i za pokopavanje tijela. Pripadnici Inžinjerijske čete radili su u isto vrijeme dok je vršeno ubijanje. U septembru i oktobru 1995. izvedena je operacija ponovnog pokopavanja.

Gdje smo danas

Danas 26 godinu kasnije, ne samo da srpski lideri u Bosni i Hercegovini negiraju karakter zločin koji je Haški tribunal u velikom broju suđenja, jasno definisao genocidom, nego isti nazivaju “incidentom”, “masakrom”, licitiraju brojem ubijenih, i izvršioce nazivaju “herojima”. Suštinski oni nijeću bilo kakav oblik ratnog zločina, a ne samo genocid.

Da su se julskih dana 1995, godine u Srebrenici provodi monstruozan zločin bio je svjestan čak i komandant Zvorničke brigade Pandurević, koji je na sudu oslobođen krivice za genocid, ali ne i za druge zločine.

On je 16. jula otvorio koridor na Baljkovici i pustio da prođe dio kolone od nekoliko hiljada muškaraca koji su bježali prema Tuzli. Iako su se sudije složile sa ocjenom da je Pandurević to uradio pod pritiskom napada 2. korpusa ARBiH, a ne samo zbog svoje dobre volje, ipak su zaključile da je odbivši Mladićevo naređenje Pandurević pokazao hrabrost, kakva nije zabilježena ni kod jednog drugog oficira VRS-a tih dana. Svjesno je odbio da se javi na telefon Mladiću.

Po svjedočenju zaštićenog svjedoka PW-168 kojem je Vinko Pandurević prepričao svoj razgovor s Mladićem o situaciji u Zvorniku poslije pada Srebrenice rekao je “Zna se….Mladić je to naredio.. sa Mladićem gore, mi smo svi propali”.

Danas političko rukovodsto Republike Srpske u svojim ocjenama ratnih zločina u Srebrenici i ulozi Mladića i Karadžića je ne samo u sukobu sa stotinama i hiljadama stranica dokaznog materijala već i sa zdravim razumom. Ako je Pandureviću bilo jasno šta se dešava par dana nakon početka izvršenja zločina kako to nije njima nakon 26 godinu.